Mate Balota

Mate Balota književni je pseudonim Mije Mirkovića (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb, 17. veljače 1963.), hrvatskog pjesnika, prozaista, ekonomista i kulturnog povjesničara. Odrastao je u istarskoj seoskoj sredini, čiji su jezik, običaji i društveni odnosi trajno obilježili njegovo stvaralaštvo. Školovao se u Pazinu, a studirao u Zagrebu, Beogradu, Berlinu i Frankfurtu na Majni, gdje je 1923. doktorirao. Predavao je u Subotici i Beogradu, a nakon Drugoga svjetskog rata bio je profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Od 1947. bio je redoviti član JAZU. Sudjelovao je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946., pridonoseći nastojanjima za priključenje Istre Hrvatskoj.

Središnje mjesto u njegovu književnom opusu zauzima čakavska pjesnička zbirka Dragi kamen (1938.), jedno od najvažnijih djela hrvatske dijalektalne književnosti. U njoj je prikazao svijet istarskih težaka, ribara i pomoraca, povezujući zavičajnu pripadnost, socijalnu osjetljivost i nostalgiju. Njegova je poezija neposredna, razgovorna i pripovjedna, ukorijenjena u iskustvu siromaštva, rada, iseljavanja i odvojenosti od rodnoga kraja.

Roman Tijesna zemlja (1946.) donosi široku sliku istarskoga seoskog života u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Obiteljske sudbine i borba za opstanak povezane su s gospodarskim promjenama, oskudicom zemlje i društvenim raslojavanjem. Knjige Puna je Pula (1954.) i Stara pazinska gimnazija (1959.) spajaju autobiografska sjećanja s kulturnom i društvenom poviješću Istre.

Važan dio njegova rada čine istraživanja Matije Vlačića Ilirika, osobito knjige Flacius (1938.) i Matija Vlačić Ilirik (1960.). Među ekonomskim djelima ističu se Industrijska politika (1936.), Agrarna politika (1940.) i Seljaci u kapitalizmu (1952.). Putopisni zapisi sabrani su posmrtno u knjizi Na crvenoj istarskoj zemlji (1979.). Balotino djelo povezuje književnost i znanost, čuvajući jezik, pamćenje i kulturni identitet Istre.