Tonko Maroević
Tonko Maroević je bio hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941 – Stari Grad, 11. VIII. 2020). Diplomirao je 1963. komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti član HAZU-a od 2002.
Javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013). Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010). Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici (1996) i 1996–2019. Svjetlaci (2019) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987) i Riječi za jedan lapidarij (2018). Prevodio je s francuskoga, španjolskoga i talijanskoga (Guido Cavalcanti, Dante Alighieri, Federico García Lorca, Grytzko Mascioni, Giovanni Papini, Francesco Petrarca, Raymond Queneau, Leonardo Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 (Drvlje i kamenje).
Kao pratitelj suvremene hrvatske likovne umjetnosti objavljivao je likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama (Zlatko Bourek, Jakov Bratanić, Raul Goldoni, Zlatko Keser, Ante Kuduz, Vatroslav Kuliš, Željko Lapuh, Ivan Lovrenčić, Edo Murtić, Šime Perić, Hrvoje Šercar, Ivica Šiško, Miroslav Šutej) – od kojih je mnoge probrao u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013) te Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2018).
Titel im Angebot
Antun Babić
Dimitrije : 25 godina nadrealizma 1970 - 1995
Dimitrije Popović: Judita - crteži / drawings
Drvlje i kamenje
Zbirka pjesama ˝Drvlje i kamenje˝ obuhvaća Maroićeve pjesme izdane od 1965. do 2009. Izbor pjesama i pogovor načinio je Zvonimir Mrkonjić.
Frano Branko Angeli Radovani
Ivan Lacković Croata: Crteži, grafike
Die Zeichnung nimmt in Lackovićs Malerei einen wichtigen Platz ein – diese Monographie ist ein direktes und reales Zeugnis der Meisterschaft dieses herausragenden Zeichners, den A. Jakovsky zu Recht als „den besten Zeichner der naiven Kunst“ bezeichnete.
Kosta Angeli Radovani
Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske
Die Sammlung „Renaissance und Renaissance in der Kunst Kroatiens“ ist das zweite Buch, in dem Präsentationen veröffentlicht werden, die bei wissenschaftlichen Zusammenkünften zum Gedenken an Cvit Fisković gehalten wurden.