Mrtve duše
Ova besmrtna, svevremenska, uvijek aktualna priča o “revizoru” mrtvih duša Čičikovu ostat će, vjekovječan groteskni spomenik očigledno vjekovječnoj ljudskoj gramzivosti, gluposti, grabežljivosti, grešnosti…
Gogoljev fino izbrušen kritički duh kao da vidi ama baš sve slabosti svojih suvremenika, precizno ih secira i servira s blagom porugom i ironijom, ali i s blagonaklonošću prema svemu ljudskom, s dobrohotnim razumijevanjem za svakoga, ne optužujući nikoga. Zadivljujućom lakoćom razgolitio je ondašnje prilike i ismijao provincijski mentalitet, veleposjednike i velmože, službenike i skorojeviće, stvorivši likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, tupoglavost, sebeljublje, potkupljivost, sljepariju… U jednom trenutku čak – kad se živi, ali duhovno mrtvi, čiji je jedini cilj stjecanje probitka na bilo koji način i pod bilo koju cijenu, cjenkaju oko mrtvih (duša) govoreći o njima kao da su živi – briše granicu između živih i mrtvih. Tako je Gogolj u knjizi, ali i knjigom samom poljuljao zakone prostora i vremena, jer bacimo li pogled na njegovu domaju ili na našu ili, uostalom, čiju god, čini se da su prilike i ljudi manje-više isti kao i prije stoljeće-dva, a mirno možemo staviti ruku u vatru da ni ranije nije bilo puno drukčije…
No copies available
The last copy was sold recently.
