Srebrne svirale
Tko da se poslije tolikih godina sjeti koji je to, i kakav, bio trenutak kad je moja ruka posegnula za papirom i olovkom, ili tintom, da napiše prvu pjesmu?
Čovjek može, iz mutnih sjećanja, da izvuče samo neke jasnije slike: najranija, iz ljeta 1918. godine, dok još nisam navršio ni trinaestu, prikazuje mene s Ivom MiŠkinim, u RastuŠju, u našem vinogradu, na Marica brdu, odakle se vidi Brod i vijugava Sava, kako se preko čitavog dana dovikujemo slažući pjesme: u desetercu, to se zna. No, u kojim sam trenucima, u ono blaženo doba, bio doista pjesnik? Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak,pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, uglavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima. Sve papire s mojim pjesmama iz tog doba, do moje petnaeste, uništio sam. Davno. I započeo iznova, od jeseni 1920. Odonda, kroz desetljeća, izažimam u pjesme svoj život, mlad i sladak, zreo i trpak.
One copy is available
