Imoralist

Andre Gide, francuski pisac i dobitnik Nobelove nagrade. Poznat je po brojnim romanima (Podrumi Vatikana, Kovači lažnog novca, Imoralist), ali i po putopisima (iz Sovjetskog Saveza, Konga), esejima, dramama, pjesmama i autobiografskim djelima. Smatra se jednim od najvećih pisaca 20. stoljeća.

Tijekom 1893. i 1894. putuje po sjevernoj Africi, gdje se upoznaje sa drugačijim moralnim i seksualnim standardima. U Tunisu se razbolio i jedva izbjegao smrt. U Susu je otkrio drugačija senzualna zadovoljstva... Ova iskustva dala su mu osnovu za roman Imoralist, o destruktivnoj snazi hedonizma i gladi za novim iskustvima...

I ovom Nolitovom izboru Gideove proze: Imoralist, Tesna vrata, Izabela, Pastoralna simfonija, Škola za žene, Tezej teško je odrediti rod. To su uglavnom, kraći romani ili novele pisani u dnevničko-ispovjednoj i analitičkoj formi, u kojima pratimo razvoj vječito budne, nespokojne i radoznale misli velikog francuskog pisca kroz njene uvijek nove i uvijek proturječne etape, u širokom rasponu od egzaltacije individualne slobode (Imoralist), do jednog rigorozno-moralnog stava (Tesna vrata).

Ako takozvani klasični tip romansijera koji nam je uglavnom fiksirao prošli vijek, iščezava sve više pred novim romansijerom; ako romansijer nije više neko izuzetno biće, neki bog ili polubog, sveznajući i iznad ostalih smrtnih ljudi, koji sve vidi i sve zna što se dešava s ljudima i što se u njima dešava, a da se pri tom ni trunka sumnje u njemu ne javi, ili bar ne dopušta da se to nasluti, ali je takav romansijer već zreo za muzej historijskih voštanih figura, ako nam romansijer izgleda kao netko koji je tu među nama, netko ravan ostalima, s istim teškoćama da prodre u tajne života, s istim mukama, s istim zamkama, netko tko može i da se vara, i koji zna da ima predjela duše u koje se lako ne prodire čak ni uz rizik cijeloga sebe, da ono što je tamno treba tako tamno i reći, ono što je polu jasno tako i reći, ono što je jasno, jasno i reći, pa makar naša tvorevina i ne bila geometrijski lijepa i skladna - neka sklad bude skriveniji; neka i nema sklada vidljivog, on je negdje u dubinama, možda - onda je to pomalo i zasluga - ili krivica - Gidea, Gidea koji i nije možda bio ,,tipičan" romansijer.