Knjiga života

Svaki od evanđelista obraća se čitatelju s određenom namjerom i u specifičnim okolnostima, stoga izvješće o Isusu i njegovu životu, niti u jednom od Evanđelja, nije dano u cijelosti. Pojedini se opisi pojavljuju u tri, neki u dva, a neki samo u jednom od evanđelja i upravo ta činjenica je rezultirala potrebom za usklađivanjem sva četiri evanđelja u jedno. Prvu evanđeosku harmoniju sastavio je Tacijan oko 170-te godine po K. i naslovio je "Diatessaron". U ovoj knjizi nalazimo isprepletena izvješća iz sva četiri evanđelja dana kronološkim slijedom i bez ponavljanja. Opetovane su samo one pouke koje je Isus priopćavao u više navrata. Stavljanjem evanđelja u vremenski slijed, osobe spomenute u njima dobivaju na svojoj životnosti i vjerodostojnosti. Ovakvo usklađivanje Kristova života u povijesnom kontekstu, proširuje naše znanje o Isusu kao povijesnoj ličnosti. Imajući u vidu sadržaj ove knjige, naslov bi joj lako mogao biti "Knjiga o Kristu" jer sadrži objedinjenu biografiju Isusa Krista, napisanu kronološkim redoslijedom prema tekstualnim predlošcima četvorice evanđelista – Mateja, Marka, Luke i Ivana. Tijekom kršćanske povijesti, sve do naših dana, brojni su pisci pokušali, s više ili manje uspjeha, prirediti široj čitateljskoj javnosti jasniji i dostupniji tekst koji bi u harmoniziranoj naraciji objedinio sve ono što je napisano u četiri evanđelja. Sadržaje koji su izneseni u ovoj knjizi treba, kao i ostale svetopisamske tekstove, promatrati očima vjere, one vjere koja je milosni dar Božji i koja dolazi od slušanja i čitanja Božje Riječi. Za poruke koje pronalazimo u Svetome pismu vjerujemo da su nadahnuta Božja objava ljudima. Za razumijevanje Kristove poruke evanđelja, odnosno za razumijevanje Dobre vijesti, potrebna je molitva za duhovno prosvjetljenje koju daje Duh Sveti. Stoga, čitajući sljedeće stranice, trebamo dopustiti Gospodinu da nam otvori srca kako bismo prihvatili i vjerovali ono što je Isus načuvao i propovijedao. Tekst "Knjige života" namijenjen je širokom čitateljstvu, ponajprije onima koje se prvi put susreću s novozavjetnim porukama iznesenima u evanđeljima. Kako bi tekstovi, pisani prije nepuna dva tisućljeća i u drugim društvenim i povijesnim okolnostima, bili razumljiviji današnjim čitateljima, poglavito djeci i mladima, priklonili smo se tzv. slobodnom ili prepričanom (razgovornom) prijevodu grčkog izvornika. Takvi prijevodi slijede govornu sintaksu koristeći se svakodnevnim riječima i frazama te imaju naglašenu evangelizacijsku, ali i odgojnu i obrazovnu funkciju. Dobro je imati u vidu da slobodni ili parafrazirani prijevodi evanđelja imaju glavnu svrhu pomoći čitatelju u početnom i lakšem razumijevanju osnovnog smisla tekstualne poruke. Oni nisu teološka polazišta ni njihova ishodišta te se njihovim čitanjem ne treba zaustavljati naše zanimanje za svetopisamski nauk i rast u kršćanskoj vjeri. U tom smislu, prigovori slobodnim ili prepričanim prijevodima biblijskih tekstova, koje navode neki teolozi, mogu katkad imati svoja opravdanja. No, međusobne rasprave bibličara i prevoditelja o pojedinim prijevodima uglavnom su trajne, katkad i burne, malokad dovršene, a njihova opća suglasnost o nekom prijevodu češće je iznimka nego pravilo. Uostalom, i evanđelisti pišu na grčkom jeziku ono što je Isus propovijedao i naučavao na aramejskom jeziku. Drugim riječima, prijevodi nikada, ni uz najbolju volju i sveobuhvatno znanje, ne postižu potpunu točnost izvornika. Zato je naša topla preporuka čitateljima da, nakon "Knjige života" posegnu i priklone se tekstovima Svetog pisma koje su na hrvatski jezik preveli biblijski stručnjaci i književnici, primjerice Zagrebačkoj Bibliji.