Metafizika
Aristotelova je Metafizika jedan od najviše izučavanih spisa antičke filozofije. Pitanja koja se u njemu postavljaju, te pitanja vezana uz povijest, strukturu i utjecaj samoga spisa, predmet su brojnih istraživanja različitih usmjerenja i metodologija.
Aristotelova Metafizika, kao skup spisa posvećenih »prvoj filozofiji«, dugo je vremena bila i glavni predmet ispitivanja te filozofske discipline. Za Aristotela je »prva filozofija« (πρώτη φιλοσοφία) najprije ljubav prema »mudrosti« (σοφία), kao ljubav prema jasnu uvidu poradi uvida samoga (ϑεωρία). Ona dakle nije nikakva uputa za konkretno ljudsko djelovanje, nego je mudrost stjecanja utemeljena i obrazložena znanja poradi njega samoga. Mudar je onaj tko poznaje samu stvar i njezine uzroke i tko se, polazeći od toga znanja, može u konačnici uzdignuti do spoznaje prvog (neprouzročenoga) uzroka svega bivstvujućega, do nepokretnoga pokretala svega pokretnoga. U tom smislu metafizika je kao prva filozofija ista po rangu s fizikom i matematikom, ali se od njih razlikuje po tom što ne ostaje kod spoznavanja uzroka i zakona koji vladaju u svijetu, nego upravo nastojanjem oko spoznaje prvoga, neprouzročenog uzroka prekoračuje sve što je dano unutar osjetilno spoznatljiva svijeta. Zbog toga je jedino ona u navlastitom smislu slobodna, jer njezino spoznavanje nije uvjetovano nikakvom izravnom svrhom. Tu svoju slobodu metafizika ozbiljuje spoznajom krajnje svrhe svega bivstvujućega, onoga božanskoga, što je zadaća teologije, koja se u Aristotela nikako ne smije razumjeti u suvremenom značenju te riječi.
Jedan primjerak je u ponudi
