Foucault

Foucault (1986.) je Gilles Deleuze napisao dvije godine nakon Foucaultove smrti (1984.) kao intimni intelektualni hommage i "mentalni portret" prijatelja. To nije običan uvod ili sažetak Foucaultovih djela, već duboko kreativno čitanje – Deleuze "misli uz Foucaulta", razvija njegove koncepte dalje, koristeći vlastiti filozofski aparat (rizom, događaj, snage...).

Knjiga je podijeljena u dva glavna dijela:

1. Od arhive do dijagrama

• Novi arhivist (Arheologija znanja, 1969.): Foucaultovo znanje nije kontinuirana povijest ideja, već diskurzivne formacije – "vidljivo" i "izrecivo" (vidljivo i artikulirano). Deleuze uvodi pojam arhive kao sustava koji određuje što se može reći i vidjeti u epohi.
• Novi kartograf (Nadzirati i kažnjavati, 1975.): Foucault prelazi od diskursa na prakse moći – od suverene moći na disciplinu (panoptikon, zatvor, škola, tvornica). Deleuze to tumači kao dijagram – apstraktni stroj moći koji raspoređuje snage.

2. Topologija: "Misli drugačije"

• Strate (znanje): povijesne formacije vidljivog i izrecivog.
• Strategije (moć): misao izvan (thought of the outside) – moć nije represivna, već produktivna, odnosi snaga.
• Presavijanja / foldovi (subjektivacija): kasni Foucault (briga o sebi, etika) – subjekt nije dan, već se stvara "presavijanjem" vanjskih snaga prema unutra. To je ključna Deleuzeova inovacija: Foucaultov subjekt kao "unutrašnjost vanjskog", otpor moći kroz estetiku postojanja.

Deleuze Foucaultovu misao vidi kao kontinuiranu evoluciju: od arheologije → genealogije moći → etike subjekta. Posebno ističe "smrt čovjeka" ne kao nihilizam, već kao oslobađanje života, rada i jezika od antropocentrične figure. Dodatak o "smrti čovjeka i nadčovjeku" povezuje Foucaulta s Nietzscheom.

Stil je gust, poetski, pun Deleuzeovih metafora (dijagram, fold, snage), što ga čini izazovnim, ali i uzbudljivim čitanjem. Mnogi ga smatraju jednim od najboljih tumačenja Foucaulta – ne objektivnim, već produktivnim, jer Deleuze stvara "Foucaulta-Deleuzea".