Starohrvatska seoska zajednica

Najvažnije i životno djelo don Mihe Barade (1889.–1957.), istaknutog hrvatskog povjesničara, paleografa, arheologa i svećenika. Knjiga predstavlja temeljito znanstveno istraživanje organizacije starohrvatskog društva u ranom srednjem vijeku, s posebnim naglaskom na seosku zajednicu kao temeljnu društvenu jedinicu.

Barada detaljno proučava strukturu starohrvatskog sela: oblik vlasništva nad zemljom (zajedničko i pojedinačno), oblike gospodarenja, obiteljske zadruge, seoske starješine, pravne običaje i odnose između seljaka i plemstva. Na temelju latinskih isprava, kartulara i drugih srednjovjekovnih izvora rekonstruira kako je funkcionirala seoska zajednica prije i nakon doseljenja Hrvata, te kako se razvijala pod utjecajem feudalizacije.

Djelo je pisano preciznim, dokumentiranim stilom karakterističnim za Baradu – eruditski, ali jasno. Predstavlja značajan doprinos razumijevanju ranofeudalnih društvenih odnosa u Hrvatskoj i šire u južnoslavenskom prostoru. Objavljeno je u godini Baradine smrti (autor je umro dovršavajući korekturu), a ostalo je temeljno referentno djelo za sve koji se bave hrvatskom srednjovjekovnom poviješću, agrarnim odnosima i društvenom organizacijom.

S 186 stranica stručne analize, knjiga je i danas nezaobilazna literatura u hrvatskoj historiografiji. Cijenjena je zbog temeljitosti, kritičkog pristupa izvorima i važnosti tema koje obrađuje – od zadrugarstva i seoske samouprave do procesa feudalizacije. Predstavlja krunu Baradina znanstvenog opusa i važan kamenčić u mozaiku razumijevanja starohrvatskog društva.