Henri Matisse: Majstor boje

Razvijao se u ozračju neoimpresionizma, osobito P. Signaca, i utjecaja P. Cézannea, P. Gauguina i V. van Gogha, a njegovo slikanje bilo je istovjetno slikanju skupine francuskih umjetnika fovista s kojima je 1905. izlagao na Salonu neovisnih. Matisse je svaki motiv (lik, akt, krajolik, mrtvu prirodu, interijer) svodio na njegov bitan, upravo simboličan oblik, prividno nabačen, a zapravo profinjeno pojednostavnjen kapricioznom arabeskom linije. Boju je nanosio u čistim i prozračnim tonalitetima u punim akordima otvorene palete i ritmički harmoniziranim šarama. Čest mu je motiv akt ili poluakt, odaliska u interijeru s egzotično ornamentiranim draperijama i sagovima. Živeći pretežito u južnoj Francuskoj, radio je krajolike iz Saint-Tropeza i okolice Nice (Montalban, 1918). U potonjem razdoblju života prešao je na tehniku kolaža; izrezivao je iz raznobojnih papira vijugave figure, slične fantastičnomu lišću, i lijepio ih u bizarne ornamentalne kombinacije. Kao obraćenik izveo je svoje posljednje djelo, projekt i nacrte za unutrašnju dekoraciju i opremu kapelice Majke Božje od Svete krunice u selu Vence nedaleko od Nice (1943–48., završena 1951). Radio je jednobojnu i višebojnu grafiku, koja je imala čiste slikarske vrijednosti, i sitnu plastiku (Mala glava, 1906–07; Sjedeći akt, 1925). Ilustrirao je djela Ch. Baudelairea, S. Mallarméa i J. Joycea, izrađivao je keramiku i radio nacrte za proizvode primijenjene umjetnosti (tapiseriju, staklo, vitraje), scenografiju i kostime za Ballets Russes S. P. Djagileva (I. Stravinski, Slavujev pjev, 1920). Muzej Matisse nalazi se u njegovu rodnome mjestu.