Nemjesto

Jahićev iskorak na teren socijalnih tema brutalno je uvjerljiv (“Stanje na tržištu mesa”, “Kondicijski trener”…), no kad “socijalu” pomiješa s neoegzistencijalizmom, Jahić se upušta u opasnije detekcije užasa. Nakon “smrada postojanja” spreman je pogledati u samo srce nihilizma (“Ništa iz pakla”). Pjesnik je, nasreću, vjernik - a vjera je uvijek spas od tame nihilizma, no to još uvijek ne znači da Jahić propisuje religiju kao univerzalni lijek. Dapače, u jednoj pjesmi konstatira kako “Bog nipošto nije lakovjeran” i o toj bi konstataciji vrijedilo razmisliti. Jer kakav li je to samo svijet u kojem je Bog možda jednom ipak bio lakovjeran?