Dnevnik jedne sobarice

Djelo je žestinom svog iskaza slično anarhističkom pamfletu usmjerenom protiv vojne i crkvene vlasti, kao i protiv izopačenosti građanskog staleža, pa se stoga u njemu zrcali novo kritičko ozračje koje nadahnjuje umjetničke i humanističke krugove s kraja 19. st.

Dnevnik jedne sobarice svojim osebujnim i iskričavim jezikom pripovijeda nedaće, uspone i padove jedne žene s rubova društva, te predstavlja jedan od zadnjih bljesaka naturalizma u francuskoj književnosti.

Celestina, glavna junakinja knjige, predstavlja najsugestivniju osobnost naturalističkog romana. Lijepa, pametna, samosvjesna, no siromašna, ona nemilosrdnom žaokom svoje ranjene služinske osvetoljubivosti zadire u tkivo jednog društva koje se urušava. Što zbog svoje pristalosti, što zbog oštroumnosti, često po preporuci ureda za zapošljavanje, dospijeva u kuće uglednih bogataša od Pariza do dokone pokrajine. Kad ne uživa u slobodi, obilju i izopačenosti gradske vlastele uz koju cvjetaju i njezini poroci, ona se s nasladom i zluradošću odaje prebiranju po uspomenama opisujući svoju lascivnu odiseju.

Ili joj udvaraju gazde i njihovi sinovi, nerijetko nastrani, ili je kinje bešćutne gazdarice, ili je tlači nezgrapno provincijsko okruženje u kojem sve vrvi od seksualnih zločina. Okružena porokom, u neprestanoj bitki, ni ona ne uzmiče pred užitkom u obljubi koji pretpostavlja ljubavi … i kad je ona najranjivija. Posebno je okrutna prema onima koji dobrotom nadmašuju ostale, smatrajući takav nazor pravilima igre i cijenom vlastita izopačenja. Vezat će se pri tom uz najnepoštenijeg i najbespoštednijeg od svih nitkova.