Kad su miši balili molfrinu
Trojedna ča-kaj-što narav hrvatskoga jezika zrači u Štambuka svježinom i krepkošću, koja je pjesnikov putokaz u budućnost hrvatskoga jezika, njegovu istinsku skupnost
Minulo je već četrdesetak godina otkako je liječnik, diplomat i pjesnik Drago Štambuk (1950) počeo objelodanjivati stihove po časopisima i brojnim pjesničkim zbirkama. Teško je sažeti o čem je sve u tisućama svojih stihova pjevao, ali najčešće ipak o ljubavi, smrti, Bogu, domovini i jeziku. Pjesnički opus Drage Štambuka upio je doživljaje mediteranskoga zavičaja (Selca na otoku Braču), očitovao grčevite drhtaje u vrijeme ugroženosti domovine i sve boje svijeta kojim se kao liječnik i diplomat kretao, od Japana i Koreje do Brazila, od Londona pa sve do Teherana, gdje je trenutačno u službi kao naš veleposlanik.
Jedan primerak je u ponudi
