Vladar ili De principatibus

Niccolò Machiavelli (Firenca, 1469 – Firenca, 1527), talijanski pisac. Humanistički izobražen, političku karijeru započeo 1498. kao tajnik ureda u vladi firentinske republike. Na tom je položaju u kriznim godinama stekao veliko iskustvo i vodio važna poslanstva (C. Borgi, francuskom kralju, papi Juliju II. te caru Maksimilijanu u Tirol). Tako dolazi do zamisli o stajaćoj nacionalnoj vojsci, o potrebi za jakim i sposobnim vladarom u Italiji. God. 1512. Medičejci ponovno preuzimaju vlast, a Machiavelli je uklonjen iz javnih poslova te, zbog navodnog sudjelovanja u uroti, optužen i mučen. U samoći malog imanja u San Cascianu piše remek-djela. God. 1520. Medičejci su mu ipak povjerili pisanje povijesti Firence uz godišnju nagradu. No, tako je izgubio povjerenje republikanaca, koji mu, došavši 1527. ponovno na vlast, ne vraćaju nekadašnje funkcije. Nakon niza spisa o neposrednim političkim pitanjima, 1504. u tercinama je sastavio Prvi decenal (Decennale primo), pokušaj povijesnog promišljanja njemu nedavne političke građe (1494-1504), a zatim radi na spisima o državnom ustroju Firence, Njemačke i Francuske. God. 1512-1513. počinje rad na Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio), u kojima analizira suvremenost i nadovezuje se na povijesnu refleksiju, no rad prekida da bi napisao Vladara (Il Principe, 1513., obj. 1532), militantnu političku refleksiju na temelju izravnog iskustva i proučavanja političkog ponašanja C. Borgie. Zatim nastaju: Dijalog o našem jeziku (Dialogo intomo alla nostra lingua, napisan o. 1518-1520), rasprava u 7 knj. O ratnom umijeću (Dell’arte della guerra, 1519-1520), kratki alegorijsko-autobiografski spjev nadahnut Apulejem Zlatni magarac (L’Asino d’oro), alegorijsko-moralističke pjesme u tercinama (Capitoli), novela Arhivrag Belfagor (Belfagor arcidiavolo) te komedija Mandragoia, prikazana tek 1525 (hrv. izvedbe: zagrebački HNK 1924. u prijevodu B. Bolea te 1950. u prijevodu I. Frangeša). U priči po uzoru na G. Boccaccia prikazuje trijumf beskrupulozne inteligencije nad glupošću, pa se može reći da ta komedija u 5 činova s oštro profiliranim likovima (ističe se himbeni ispovjednik fra Timoteo) svoju poruku temelji na misaonim odrednicama koje su piscu donijele slavu. Stil Machiavellijevih rasprava problematski je i analitičan, pun brzih prijelaza u argumentaciji i živahnih metafora. S njime se rodila moderna polit. misao koja razlučuje područja politike i morala. On je ujedno začetnik nove znanstvene proze kakva se pojavila u XVII. st. od G. Galileja nadalje, a kojoj su strani deduktivni izvodi skolastičke logike, kao i retorička neprirodnost. Oko 300 njegovih Pisama (Lettere) ubraja se u najživlje dokumente renesansne epistologije.