
Miostrah
Miostrah, treća zbirka poezije Ramiza Huremagića, logičan je nastavak zbirki U svetu bučnih ljudi (2014) i Čekanje vremena (2016), čineći koherentnu celinu o bivanju u svetu koji karakteriše strah i potreba za beleženjem vremena.
Kao kriminolog po profesiji, rođen 1972. u Bihaću i preživevši ratište, Huremagić piše angažovane ljubavne tekstove koji svedoče o traumi i nude katarzu - pročišćenje potisnutih emocija kroz poetsko suočavanje sa istorijom.
Zbirka istražuje dubine ljudskog uma: granična stanja, dobro i zlo, ispravno i pogrešno, nagone i instinkte, odraz sebe i sveta, vidljivo i nevidljivo, stanje i nestanak, emocije, ego, vreme, jezik, život i smrt - sve što znači „biće i nebiće“. U ciklusu „O ljubavi“, ljubav se pojavljuje kao kontrapunkt ratnoj traumi iz prethodnih zbirki, ali i kao nemoguća - guši se u tišini i hibernaciji (pesme „Djelotvorna ljubav“, „Autobus“, „Dva života pod jednim krovom“, „Ljubav na dnu tegle“). Zaokružuje ga saznanje da se ljubav ostvaruje u nemogućem, nudeći etički izlaz iz učaurene sudbine („Zrele godine“, „Posledične“). „Savršeni prostor“ poezije postaje izlaz iz vremenskog zatočeništva.
Huremagić sebe vidi kao „beležnika vremena i života“, gde poezija nije stvar inspiracije, već beskrajna knjiga života – proces sagledavanja sveta bez strahova, gde unutrašnji glas određuje ciklus stvaranja. Etička strana njegovih stihova snažnije poziva na kritičko razmišljanje nego činjenični dokumenti, svedočeći o ratu, gubitku i društvenoj nepravdi, ali nudeći nadu za detraumatizaciju. Kroz jezičke inovacije i dijalekat regiona, on postaje „moderni pesnički alhemičar“ koji „popravlja ljude“. Objavljena u časopisima kao što su „Poezija“ i „Novi Izraz“, zbirka je nagrađivana i hvaljena zbog svoje spontanosti i ekspresionizma, aktivirajući etiku kroz „ovde-biće“ protiv bučnog sveta.
Jedan primerak je u ponudi