Mirko Božić

Hrvatski književnik (Sinj, 21. IX. 1919 – Zagreb, 1. VIII. 1995), pravo studirao u Beogradu, apsolvirao u Zagrebu. Tijekom II. svjetskog rata sudjelovao u antifašističkom pokretu. Bio je direktor Drame HNK-a u Zagrebu 1952–54., a 1965–69. i intendant. Od 1955. bio je urednik je u raznim književnim časopisima i tjednicima. Aktivan je bio i u političkom životu: obavljao i dužnost potpredsjednika Sabora SR Hrvatske. Bio je redoviti član JAZU od 1975. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1985.

U književnost je ušao dramskim jednočinkama s tematikom iz partizanskog života (Most, 1947; Devet gomolja, 1949), nastavljajući tu tematiku i nakon rata (Povlačenje, 1949; Skretnica, 1950), ali ulazeći sve više u tim dramama i u složena psihička stanja i dvojbe svojih junaka (Pravednik, 1961). Etičko-psihološki kompleks suvremenog čovjeka Božić dotiče i u dramama s aktualnom društvenom problematikom (Ljuljačka u tužnoj vrbi, 1957; Svilene papuče, 1959). U pripovijestima, jezikom punim neologizama, zaokupljen je psihološkom problematikom junaka suočenih sa sudbinskim situacijama u svom životu.

Najveći uspjeh postigao je »kurlanskom« romansijerskom trilogijom (Kurlani, 1952; Neisplakani, 1955; Tijela i duhovi, 1981). U njoj se podjednako otkrivaju i psihologija zajednice (tijekom mira i rata) i osobne nedaće pojedinaca koji, bez obzira na individualnost temperamenta i značaj, ipak zajednički svladavaju »prokletstvo života i sudbine«. Fabule tih romana zasnivaju se na prikazu ljudi iz Dalmatinske zagore u borbi podjednako s društvom i prirodnim silama. Božić se služi različitim književnim postupcima: od detaljnog analiziranja protagonista romana do esejističko-filozofskih i izrazito lirskih sekvenci. Smisao za humor i blagu satiru pokazao je i u dvama romanima s tematikom iz vremena rata (Colonnello, 1975; Bomba, 1976) te u televizijskoj seriji s istom tematikom (Čovik i po, 1974).

Iako je povremeno pisao i publicističke članke te kritičke osvrte, Božić je u prvome redu ostao romanopisac. Taj opus realizirao je u stalnom prožimanju tradicionalno-realističke i moderne stvaralačke tehnike: epska naracija s jedne i esejistički, monološko-asocijativni tip pripovijedanja s druge strane, izraz pun sentenci, simboličko-lirskih slika i metafora temeljna su obilježja Božićeva književnog djela, što ga je i dovelo u vrh suvremene hrvatske proze. Ostala djela: Novele (1953), Djevojka i hrast i druge priče (1975), Slavuji i šišmiši (1990).

Citiranje: Božić, Mirko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 11. 2023.