Janko Polić Kamov

Hrvatski književnik (Sušak, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 – Barcelona, 8. VIII. 1910), pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Izbačen zbog verbalnoga sukoba s profesorom iz sušačke gimnazije, školovanje je nastavio u Senju, gdje je također bio izbačen iz gimnazije i konvikta. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo gimnazijsko školovanje. Tri je mjeseca 1903. bio u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. Ubrzo se razočarao u Zagreb i Hrvatsku te težio odlasku iz Hrvatske. God. 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, BiH i Crnoj Gori, gdje je nastupio pred knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem kao šaptač u Sablastima H. Ibsena. Od 1907. putovao je po Italiji, 1910. krenuo je preko Italije u Španjolsku, gdje se za kratka boravka prije iznenadne smrti kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso). Umro je u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena. Djelom toga, kako su ga nazivali, »prvoga pjesničkoga buntovnika«, »osporavatelja tradicije«, »najstrašnijega pjesnika hrvatskoga« i »viteza crne psovke«, ali prije svega rušitelja tabua, inovatora na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda. U njegovu su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti.

Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj. Prije nego u književnosti, javio se u novinama: Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljivali su tekstove koje je slao sa svojih putovanja. Nakon više neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, jer su ga odbile sve izdavačke kuće u Zagrebu, u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir. God. 1907. objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je gnjevno progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Psovka i Ištipana hartija već su naslovima najavile svoju temeljnu tematiku i intonaciju; ni jedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrjednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se »estetika ružnoga«, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih. U Ištipanoj hartiji vratio se »uređenijim« i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanomu stihu i pravilnijoj kompoziciji. Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverzije kao i njegova poezija i proza. Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile »sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku« (D. Gašparović). On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je sve trulo, lažno i samourušavajuće. Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda. Novelistiku odlikuju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u potonjoj fazi uz elemente lakrdije, kako je te novele sam nazivao, prisutna je i hladna analitika, što ga je dovelo gotovo do modela groteske. Kamov govori o tim novelama kao žanru »satire ljudske duše«. Njegovo najcjelovitije djelo, roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909., a prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski. Roman u kojem je glavni lik književnik problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegove raspršenosti u svijetu koji se sve više otuđuje, u kojem je uzdrmana stara hijerarhija vrijednosti. Orijentiran je prema subjektivnomu senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku osobnosti. Istraživači Kamovljeve ostavštine, među kojima je najustrajniji Mladen Urem, još tragaju za zagubljenim rukopisima, te za dokumentima koji bi do kraja rasvijetlili još koju biografsku tajnu. Kamovljev posljednji tekst, članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret, bio je objavljen, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Okrenut novomu, budućem, bio je neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, ali je u potonjim desetljećima stekao status legende. Sklon aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, poricanju postojećih struktura, antiesteticizmu i oprjeci prema estetskim kanonima svojega doba – s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Citiranje: Polić Kamov, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 1. 11. 2023.