Nikola Batušić

Hrvatski teatrolog (Zagreb, 18. II. 1938 – Zagreb, 22. I. 2010). Studirao francuski, njemački i komparativnu književnost u Zagrebu, Münsteru i Parizu, diplomirao romanistiku 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1965. tezom Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu 1840–1860. Od 1963. do 2008. predavao je povijest drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (od 1981. kao redoviti profesor; 2005. izabran u zvanje profesor emeritus). Bio je kazališni kritičar časopisa Republika 1965–80 (izbor kritika objavio je u knjizi Drama i pozornica, 1975), napisao temeljna i sveobuhvatna sintezna djela, historiografska, o hrvatskim kazališnim kritičarima od sredine XIX. do sredine XX. st. (Hrvatska kazališna kritika, 1971) te o kazališnim zbivanjima u svim hrvatskim kazališnim središtima od prvih pretpostavljenih izvedbi do suvremenosti (Povijest hrvatskoga kazališta, 1978), i teorijska (Uvod u teatrologiju, 1991., kojim je dao znatan doprinos razvoju teatrologije kao znanstvene discipline u Hrvatskoj). Osobito se bavio hrvatskim kazalištem i dramom XIX. st. (Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, 1976; hrestomatije Pučki igrokazi XIX. stoljeća, 1973. i Hrvatska drama 19. stoljeća, 1986) te starijom hrvatskom dramskom i kazališnom baštinom (Narav od fortune, 1991; Starija kajkavska drama, 2002), s posebno nadahnutim i sofisticiranim tumačenjima baroknog kazališta te raznih žanrova, a druge studije, mahom o tim temama, ali i o drami i kazalištu XX. st., objavio je u knjigama Skrovito kazalište (1984), Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu (1995) i Studije o hrvatskoj drami (1999), one o dramama hrvatske moderne u knjizi Književni protusvjetovi (2001., suautor uz Zorana Kravara i Viktora Žmegača), a o dramama Miroslava Krleže, njihovom kulturnom kontekstu i inscenacijama u knjizi Riječ mati čina: Krležin kazališni krug (2007). Napisao je i iscrpnu monografsku studiju o svom djedu Branku Gavelli (Gavella: književnost i kazalište, 1983), napose naglasivši Gavellino mjesto u povijesti hrvatske kazališne režije i njegove teatrološke radove, uredio je monografiju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1985., 1992), priredio izbore iz djela Gavelle, Alberta Halera, Mihovila Kombola, Marijana Matkovića, Josipa Horvata, Ive Hergešića, Tita Brezovačkoga, Dimitrije Demetra, Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, iz rukopisa za tisak priredio anonimnu komediju Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš (2001). Dugogodišnji voditelj simpozija Dani hvarskoga kazališta (od 1990. do smrti), redoviti član HAZU od 1994., dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2004., pisao je i memoarsku, odnosno memoarsko-putopisnu prozu (knjige Na rubu potkove, 2006. i Četiri godišnja doba, 2011) koja se odlikuje bogatstvom zapažanja, duhovitim portretima suvremenika, profinjenim stilom i elegancijom izraza.