Danilo Kiš

Danilo Kiš (Subotica, 22. veljače 1935. – Pariz, 15. listopada 1989.) bio je jugoslavenski književnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj, jedan od najznačajnijih autora južnoslavenske i europske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Odrastao je u obitelji mađarsko-židovskog oca Eduarda Kiša i crnogorske majke Milice Dragićević. Djetinjstvo, obilježeno Drugim svjetskim ratom, progonom Židova i nestankom oca u Holokaustu, presudno je oblikovalo njegov književni svijet.

Nakon rata živio je na Cetinju, a potom studirao opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao prevoditelj i lektor, a značajan dio života proveo je u Francuskoj. Prevodio je s francuskog, mađarskog i ruskog jezika, među ostalima djela Baudelairea, Verlainea i mađarskih pjesnika.

Prve knjige, romani Mansarda i Psalam 44, objavio je 1962. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima autobiografski ciklus poznat kao Porodični cirkus, koji čine Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik. U tim djelima Kiš kroz dječju perspektivu, dokumente, sjećanja i književnu imaginaciju rekonstruira nestali srednjoeuropski svijet i sudbinu vlastite obitelji.

Međunarodnu pozornost privukla je zbirka Grobnica za Borisa Davidoviča (1976.), sedam priča o revolucionarima, političkom nasilju, staljinističkim procesima i mehanizmima totalitarizma. Knjiga je izazvala veliku književnu polemiku i optužbe za plagijat, na koje je Kiš odgovorio esejističko-polemičkom knjigom Čas anatomije.

Među njegovim najvažnijim djelima nalaze se i Enciklopedija mrtvih, Homo poeticus te posmrtno objavljeni tekstovi okupljeni u knjigama Život, literatura i Lauta i ožiljci. Njegova proza spaja dokumentarnost, autobiografiju, ironiju, povijest i postmodernističke književne postupke.

Kiš se osobito bavio temama sjećanja, smrti, identiteta, Holokausta i totalitarizma. Preciznim stilom i izrazitom sviješću o književnoj formi izgradio je opus koji nadilazi nacionalne književne okvire, a danas se smatra jednim od ključnih srednjoeuropskih pisaca 20. stoljeća.