Ivo Andrić
Ivo Andrić (9. listopada 1892. – 13. ožujka 1975.) bio je hrvatsko-bosansko-srpski književnik i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost s prostora bivše Jugoslavije (1961). Rođen je u Travniku, a školovao se u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Krakovu. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je politički zatvorenik zbog simpatiziranja jugoslavenskog jedinstva. Nakon rata započinje diplomatsku karijeru, radeći u raznim europskim prijestolnicama.
Andrić je najpoznatiji po svojim romanima i pripovijetkama koje tematiziraju povijest i sudbinu Bosne i njezinih ljudi, često smještenih u osmanski i austrougarski kontekst. Njegova najpoznatija djela su "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica", koja zajedno čine svojevrsnu trilogiju o bosanskoj povijesti i mentalitetu. "Na Drini ćuprija", epski roman o viševjekovnoj povijesti grada Višegrada i njegovog mosta, donio mu je Nobelovu nagradu.
Stil mu je mirno-refleksivan, povijesno-informiran i duboko humanistički, a teme su često obilježene promišljanjem zla, sudbine, trpljenja i povijesnih ciklusa.
Andrić je ostavio bogat opus eseja, pripovijedaka i romana, a njegovo djelo i dalje zauzima važno mjesto u književnosti jugoistočne Europe.
Naslovi u ponudi
Dvije priče
Knjiga sadrži priče Priča o kmetu Simanu i Bife "Titanik".
Na Drini ćuprija
Na Drini ćuprija je roman Ive Andrića koji je prvi put objavljen 1945. godine. Radnja se odvija u Višegradu, malom bosanskom gradiću, a središnji motiv je na Drini ćuprija koja je simbol kulture, povijesti i sudbine naroda kroz stoljeća.
Priča o vezirovom slonu i druge priče
