Vlatko Pavletić
Vlatko Pavletić (Zagreb, 2. prosinca 1930. – Zagreb, 19. rujna 2007.), hrvatski akademik i privremeni predsjednik RH, teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar.
Pučku školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1955. godine diplomirao je hrvatski jezik i književnost, a 1975. doktorirao s disertacijom Stablo Ujevićeve poezije.
Radio je kao urednik u "Vjesniku", direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1958. – 1960.), glavni urednik izdanja Matice hrvatske (1965. – 1972.). Uređivao je kulturnu rubriku "Vjesnika", "Vjesnika u srijedu", "Telegrama" i časopise "Izvor", "Krugovi", "Republika", "Literatura" i "Kritika" u razdoblju od 1949. do kraja 1971. u neprestanom kontinuitetu.
U "Krugovima" je 1952. objavio esejistički manifest Neka bude živost čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. - Put zvan tolerancija.
Od 1960. docent, a potom redoviti profesor književnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao književnost jugoslavenskih naroda, velika djela svjetske književnosti i semiotiku književnosti.
U međuvremenu je godinu dana proveo u Parizu na studijskom boravku, a prethodno tri mjeseca u Italiji. Rezultat su toga članci, eseji i studije te knjiga Baudelaireovi cvjetovi zla i Djelo u zbilji.
Bio je član uredništva biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti", a pokrenuo je i uređivao integralnu biblioteku poezije, s autentičnim glasom pjesnika na gramofonskoj ploči "Arion", knjižnicu temeljnih djela kulture "Prometej" i seriju "Zlatna knjiga" u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje je osim toga uredio nekoliko stotina knjiga naših i stranih pisaca od 1964. do 1972. Glavni je urednik fundamentalnih knjižnica "Stoljeća hrvatske književnosti" i "Vrhovi svjetske književnosti". Sastavio je kritičke panorame, preglede i antologije: "Hrvatska moderna", Sarajevo, 1960.; "Život pod reflektorima" (antologija suvremene hrvatske drame), Zagreb, 1961.; "Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata", Beograd, 1963.; "Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća", Zagreb, 1965.; "Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva", Zagreb, 1970., 1971. i 1990.
Pokrenuo je i u dugom razdoblju uređivao biblioteku "Ključ za književno djelo" u "Školskoj knjizi". Članom DHK-a postao je 1951. godine kad je bio i tajnik društva. Član je Matice hrvatske i PEN kluba, a od 1987. također član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj je šest godina bio potpredsjednik, a prije toga tri godine tajnik Razreda za književnost. Godine 1997. dobio počasnu diplomu Bugarske akademije znanosti. Pojedini su mu tekstovi prevedeni na poljski, ruski, češki, bugarski, engleski i francuski jezik.
Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojoj je jedan od sastavljača.
Godine 1972. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske (Tuđman, Đodan, Veselica, Gotovac i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog "pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja". Kao spomen na taj zloguki dan osnovao je s kolegama, suborcima, utamničenicima udrugu "11. siječnja 1972." čiji je prvi predsjednik izabran na četiri godine.
Od 1990. obnaša niz političkih i kulturno-političkih dužnosti; uz ostalo je bio umjetnički direktor "Jadran filma" i zamjenik predsjednika Vijeća za telekomunikacije. Od 1995. je član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice do 2000. godine. Sudjelovao je u proslavi izgradnje Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, 1. rujna 1996. kada je rekao: “Danas se dovršuje zavjet Hrvatskog sabora” iz 1739. godine.
Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. Nositelj je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. mu je dodijeljena nagrada "Zlatni grb" što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. Matica hrvatska, 2008. godine, postumno mu je dodijelila novoustanovljeno Odličje grofa Draškovića.
Naslovi u ponudi
100 djela književnosti jugoslavenskih naroda
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Građa za povijest Deklaracije (1967-1997). Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Knjižica je tiskana u povodu tridesete obljetnice od objavljivanja Deklaracije.
Goran, njim samim
"Hrvatska književnost dugo nije imala svog Branka; dobila je najzad Gorana. Ono što je svakoj poeziji potrebno: nakon mnogo dobrih pjesnika, obavezno jedan legendarni."
Muški život - Hermeneutičko čitanje Matka Peića
Peić je jedan od najvrsnijih književnih stilista, odnosno vrhunski majstor jezika čiji je stil neodoljivo sugestivan, gust i razgranat, a opet - jezgrovit.
Pet stoljeća hrvatske književnosti #135 - Ivan Goran Kovačić
Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK) najveći je nakladnički projekt ostvaren u povijesti hrvatske književnosti.
Pet stoljeća hrvatske književnosti #169 - Vlatko Pavletić
Pjesme
Republika 1950/5
Časopis za književnost i umjetnost
Republika 1963/12
Časopis za književnost i umjetnost
Republika 1963/2-3
Časopis za književnost i umjetnost