Milutin Cihlar Nehajev

Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 25. studenoga 1880. – Zagreb, 7. travnja 1931.) bio je hrvatski književnik, romanopisac, novelist, dramatičar, esejist, književni i kazališni kritičar, novinar i prevoditelj. Jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatske književne moderne i svestranih intelektualaca svoga doba.

Rođen je u senjskoj građanskoj obitelji češko-hrvatskih korijena (otac Sebald Cihlar doselio se iz Češke). Pučku školu završio je u Senju, gimnaziju u Zagrebu. U Beču je studirao kemiju, a 1903. doktorirao filozofiju. Nakon studija radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. pokrenuo list Lovor. Živio je i radio u Trstu (urednik lista Balkan), Križevcima (asistent u agrikulturno-kemijskom zavodu), a od 1912. stalno u Zagrebu. Bio je dugogodišnji suradnik i urednik vodećih novina (Obzor, Jutarnji list, Agramer Tagblatt) te dopisnik iz Pariza, Praga i Beograda. Godine 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Nehajev je pripadao generaciji hrvatske moderne. Njegovo stvaralaštvo karakterizira duboka psihološka analiza, modernistički senzibilitet, suptilna ironija i motivi propadanja osjetljive intelektualne ličnosti, bijega od stvarnosti, usamljenosti, sukoba ideala i grubog društva te generacijskih lomova. Posebno se isticao kao vrstan kazališni i glazbeni kritičar.

Nehajev je bio angažirani intelektualac s izraženim nacionalnim stavovima. Podržavao je hrvatsku državotvornu misao, pravaštvo i ideje Eugena Kvaternika i Ante Starčevića. Pisao je o hrvatskim političkim ličnostima (Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik) i nacionalnim temama (stogodišnjica Hrvatskog narodnog preporoda). Iako je u mladosti bio blizak naprednim krugovima, njegovi politički stavovi bili su kompleksni i ponekad proturječni – primjerice, suradnja s unionističkim listovima izazvala je kontroverze. Uvijek je naglašavao hrvatski nacionalni identitet i kritizirao tuđinske utjecaje.

Najvažnija djela:

• Romani: Bijeg (1915., često smatran najboljim romanom hrvatske moderne), Vuci (1928., povijesni roman o Krsti Frankopanu)
• Pripovijetke i novele: Poloneza, Veliki grad, Zeleno more, Kostrenka i dr.
• Drame: Prielom, Svjećica, Klupa na mjesečini
• Esejistika: Studija o Hamletu (1917.), Rakovica (o Rakovičkoj buni i Kvaterniku), brojne studije o Tolstoju, Dostojevskom, Ibsenu, Flaubertu, Strindbergu, Zoli, Šenoi, Gjalskom, Leskovaru, Nazoru i dr.

Godine 1944. i 1945. (u izdanju Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda) objavljeno je 10 svezaka sabranih Djela Milutina Nehajeva. Zbog ratnih i poratnih okolnosti planirani dodatni svesci nisu izašli, pa sabrana djela ostaju nepotpuna.

Nehajev je umro u 50. godini života. Iako nije bio toliko popularan u javnosti kao neki suvremenici, njegova proza, drame i esejistika imaju visoku umjetničku vrijednost i snažan utjecaj na razvoj moderne hrvatske književnosti. Danas se njegova djela ponovno otkrivaju kao relevantna zbog psihološke dubine, modernog pristupa i bogatog intelektualnog naslijeđa.