Nikolaj A. Nekrasov

Nikolaj Aleksejevič Nekrasov (Nemirov, danas Ukrajina, 10. prosinca 1821. – Sankt Peterburg, 8. siječnja 1878.) ruski je pjesnik, publicist, urednik i izdavač, jedan od najvažnijih predstavnika socijalno angažirane književnosti 19. stoljeća. U središte pjesništva postavio je seljake, radnike, gradsku sirotinju i žene, povezujući njihovu svakodnevicu s pitanjima slobode i dostojanstva.

Odrastao je u zemljoposjedničkoj obitelji, a 1838. otišao u Sankt Peterburg. Odbivši vojničku karijeru koju mu je namijenio otac, ostao je bez njegove financijske potpore. Iskustvo oskudice i poznanstvo s kritičarem Visarionom Bjelinskim utjecali su na njegovo književno usmjerenje. Ranu zbirku Mečty i zvuki (Snovi i zvuci, 1840.) obilježava romantičarski izraz, od kojega se poslije udaljio.

Od 1847. do zabrane 1866. uređivao je i izdavao časopis Sovremennik, pretvorivši ga u važno središte ruske književnosti i društvene kritike. Od 1868. djelovao je kao suurednik časopisa Otečestvennye zapiski. Njegov urednički rad pridonio je afirmaciji brojnih pisaca i razvoju ruskog realizma.

Među važnim djelima ističu se Korobejniki (1861.), Moroz, Krasnyj nos (1864.), pjesma Železnaja doroga (Željeznica, 1864.) i poema Ruske žene, posvećena suprugama dekabrista koje su slijedile muževe u sibirsko progonstvo. U Suvremenicima (1875.) razvio je oštru društvenu satiru.

Njegovo najpoznatije djelo, nedovršena poema Komu je dobro u Rusiji?, prati sedmoricu seljaka u potrazi za sretnim čovjekom. Njihovo putovanje postaje presjek društva nakon ukidanja kmetstva.

Nekrasovljev pjesnički glas spaja pripovijedanje, tužaljku, satiru i ritmove narodne pjesme. Suosjećanje s obespravljenima povezuje s kritikom poretka, ali i s preispitivanjem odgovornosti samoga pjesnika prema zajednici.