Goran Babić

Goran Babić (Vis, 1944), pjesnik, prozaist, dramaturg, novinar, konceptualni umjetnik i polemičar, školovao se u Mostaru, Metkoviću, Rijeci i Zagrebu, gdje je 1968. diplomirao na Ekonomskom fakultetu. U holokaustu je izgubio majčine roditelje i dvadesetak članova obitelji. Godine 1969. osniva Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH koji tada objavljuje niz knjiga mladih pisaca. Od 1973. bio je glavni urednik časopisa Oko namijenjenog aktuelnostima iz umjetnosti i kulture. Dok je u nekim javnim istupima i pjesmama bio blizak idejama Hrvatskog proljeća (npr. pjesma Gori li Hrvatska? objavljena u Hrvatskom tjedniku), dotle sedamdesetih i osamdesetih, s pozicija bliskih tadašnjim vlastima, u Oku objavljuje tekstove u kojima druge književnike i intelektualce optužuje za hrvatski nacionalizam. U periodu od 1981. do 1985. godine Babić je bio zadužen za kulturu u Predsjedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske.

Početkom devedesetih seli se u Beograd, gdje i danas živi i radi.

Objavio je više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književne kritike, kao i angažiranih i polemičkih tekstova, a njegova poezija uvrštena je u mnoge domaće i strane antologije.

Kako i sam kaže, njegove tri kćeri, unučad i praunuk jesu najvrijednije što će ostati iza njega, a sebe vidi kao posljednjeg pisca jugoslavenske književnosti.

Važnija djela: Lapot i druge listine iz ljetopisa (1969), Ostale otvorene igre (1970), Strašna djeca (1973), Bića vatre, svjetlosti (1978), Noćna rasa (1979), Smrt u snu (1979), Zavičaj (1992), Srča, nešto slično ogledalu (1996), Sljepica i bdijelac (1996).