Velimir Deželić-stariji

Hrvatski književnik, leksikograf i knjižničar (Zagreb, 21. II. 1864 – Zagreb, 7. II. 1941). Napustivši studij medicine u Beču, pisao podlistke o bečkome kazališnom životu u Narodnim novinama. Vratio se u Zagreb 1888., studirao prirodne znanosti, doktorirao 1896. Od 1894. radio u Sveučilišnoj knjižnici, u kojoj je 1911–19. ravnatelj, potom do 1924. u Zemaljskom arhivu u Zagrebu. U Knjižnici je stručno uredio zbirku inkunabula, a kao ravnatelj temeljito ju je reorganizirao, opremio javnim katalozima, izradio raspored struka za prvi stručni katalog dostupan javnosti. Hrvatskom je knjižničarstvu najviše pridonio izradivši s Rudolfom Lubynskim osnovu za organizaciju i prostorno uređenje zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu, prve namjenski izgrađene knjižnice na slavenskom jugu. U njoj je njegovom zaslugom 1915. pohranjena Metropolitana. S Emilijem Laszowskim utemeljio je Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« (1905), uređivao knjižničarski mjesečnik Hrvatski bibliofil (1905), bio prvi ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu (1907). U duhu hrvatskoga katoličkog pokreta uređivao časopis Prosvjeta (1898–1911). Utemeljitelj i potpredsjednik Kola hrvatskih književnika (1913–33), potpredsjednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima (1921–41). Napisao više stručnih radova iz knjižničarstva i članaka iz znanosti i kulture. Bio je jedan od najvažnijih suradnika biografskoga leksikona Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925., za koji je napisao 1114 natuknica. Objavio više od dvadeset knjiga pjesama, romana, kraćih proza, životopisa, književnih studija, eseja i rasprava. Najveću je popularnost stekao povijesnim romanima s temama iz rane hrvatske povijesti (U buri i oluji, 1902; Hrvatske slave sjaj, 1924; trilogija Petar Krešimir, 1932. i dr.).