Oscar Wilde

Irsko-engleski književnik (Dublin, 16. X. 1854 – Pariz, 30. XI. 1900). Rođen u obitelji intelektualaca, iznimno obrazovan, ubrzo je postao poznat u književnim krugovima po svojoj duhovitosti i osebujnom stilu. Satiričar, predstavnik dekadentizma, pod jakim utjecajem esteticističkih načela J. Ruskina i W. Patera, ekstravagantnim je životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme čak i više nego samim književnim djelom (»svoj sam genij uložio u svoj život, a samo talent u svoja djela«). No njegova homoseksualna veza s mladim lordom Alfredom Douglasom dovela je do skandala, sudskoga procesa i dvogodišnjega utamničenja. Nakon odslužene kazne, razočaran, posljednje godine života proveo je u Francuskoj, gdje se obratio na katoličanstvo. – Nakon zbirke pjesama (Poems, 1881) te bajkovite proze Sretni kraljević i druge priče (The Happy Prince and Other Tales, 1888) objavio je jedini roman Slika Doriana Graya (The Picture of Dorian Gray, 1891). U toj je gotskoj priči o portretu umjetnika koji se izobličuje zbog raskalašena života, a on ostaje mlad i nedužna izgleda sve dok ne uništi portret, prikazao duhovnu okolinu u kojoj vlada hedonizam, filozofija dekadentnoga užitka, razvrata i nemorala i esteticistički se, karakteristično za umjetnost »kraja stoljeća«, poigrao granicama između umjetnosti i života. Sentimentalna težnja socijalnoj pravdi, koja je već nadahnula njegovu bajkovitu prozu, očituje se i u raspravi o socijalizmu, koji ga je zanimao više kao prostor umjetničke slobode nego kao društveni pokret (Socijalizam i ljudska duša – The Soul of Man under Socialism, 1891). Danas su možda najaktualnije njegove komedije, u kojima je duhovito i precizno razotkrio licemjernost viktorijanskoga visokoga engleskoga društva pokazavši svu iskričavost svojega stilskog manirizma (Lepeza lady Windermere – Lady Windermere’s Fan, 1892; Žena bez važnosti – A Woman of No Importance, 1893; Idealan muž – An Ideal Husband, 1895., te osobito Važno je zvati se Ernest – The Importance of Being Earnest, 1895). Poigravajući se u potonjoj, najuspjelijoj, značenjem riječi earnest (engl.: koji misli ozbiljno, iskren), ostvario je replike koje tako dobro pogađaju narav društvenih odnosa da se mogu čitati i izdvojeno, kao aforizmi. U prozi De Profundis (1905; 1950), pisanoj kao ljubavna pisma ljubavniku iz zatvora, propituje dvoličnost javnoga morala. Boravak u zatvoru potaknuo je i Baladu o tamnici u Readingu (The Ballad of Reading Gaol, 1898). Vrhunac esteticizma postigao je u drami biblijske tematike Saloma (Salomé, na francuskom jeziku 1893., na engleskom 1894., u prijevodu A. Douglasa); premijera drame bila je u Francuskoj 1896., sa S. Bernhardt u naslovnoj ulozi. U zbirci eseja Nakane (Intentions, 1891) zagovarao je stvaralaštvo elegantnoga efekta i estetiku dekadentizma.