Jonathan Swift

Irski književnik (Dublin, 30. XI. 1667 – Dublin, 19. X. 1745). Podrijetlom iz angloirske obitelji; diplomirao je teologiju na dublinskome Trinity College (1686), zaredio se za anglikanskoga svećenika (1694), stekao doktorat iz teologije u Dublinu (1702). Od 1688. često je boravio u Engleskoj, gdje je stupio u službu istaknutoga političara W. Templea, postao njegovim tajnikom te upoznao Esther Johnson, koja je odigrala značajnu ulogu u njegovu životu i djelu (Stella u Dnevniku Stelli – Journal to Stella, 1710–13., objavljen 1766). Strastveno se zanimao za suvremene događaje i pisao oštre satirične članke isprva s vigovskih pozicija u časopisima Tatler i Spectator R. Steelea i J. Addisona. Oko 1710. prešao je u drugi politički tabor pišući u torijevskom časopisu The Examiner, braneći vladinu politiku (u Ratu za španjolsku baštinu). Ubrzo je postao središnjom ličnošću društvenoga života: prijateljevao je s A. Popeom, J. Gayom i J. Arbuthnotom, s kojima je tvorio jezgru debatnoga društva Scriblerus Club. Premda se, uzaludno, nadao službi u Engleskoj, imenovan je dekanom katedrale sv. Patricka u Dublinu te se, pošto su vigovci osvojili vlast (1714), vratio u Irsku. Englesku je posljednji put posjetio 1727. U Irskoj se zauzimao za poboljšanje društvenih prilika i ravnopravnost s Engleskom te bio slavljen (1724) kao irski nacionalni junak. No njegova bolest, gluhoća i demencija (danas se misli da je riječ o Ménièreovu sindromu), postupno je napredovala te je 1742. proglašen neuračunljivim; ostatak života proveo je u dubokoj apatiji, slijep, gluh i gotovo nijem. – Swift je autor mnogobrojnih pjesama, poema, satiričnih proza, političkih i religioznih eseja, polemika, novinskih članaka, pamfleta i pisama. Već u najranijim radovima, objavljenima 1704 (Boj knjigâ – The Battle of the Books, o fiktivnu nadmetanju antičkih i suvremenih pisaca, te Priča o bačvi – A Tale of a Tub), pokazao je iznimno umijeće izrugivanja. U potonjoj satiri, alegorijskoj priči o kršćanstvu, tj. trojici braće i njihovu postupanju s kaputima (religijska praksa) koje im je oporukom (Biblija) ostavio otac (Bog), žestoko je kritizirao katolike, a osobito prezbiterijance i druge reformističke crkve, ali nije poštedio ni Anglikansku; u umetnutim digresijama pak razmatra lažnu i pomodnu učenost, književnu kritiku, filozofiju, znanost, pravo itd. Finom se ironijom odlikuju pamfletski spis Dokaz kojim se pokazuje da bi ukinuće kršćanstva u Engleskoj, kako sada stvari stoje, moglo biti popraćeno stanovitim neprilikama… (An Argument to Prove That the Abolishing of Christianity in England May, as Things Now Stand, Be Attended with Some Inconveniences…, 1708), humoreska kojom napada astrološka proricanja Obrana Isaaca Bickerstaffa (A Vindication of Isaac Bickerstaff, 1709) i slični manji radovi. Pošto je u irskim novinama anonimno objavio šest Suknarovih pisama (The Drapier’s Letters, 1724) protiveći se engleskoj štetnoj gospodarskoj politici u Irskoj, vlasti su za odavanje autora (Swift je uglavnom pisao anonimno, štiteći karijeru, ali i život) raspisale nagradu, a Swiftov je tiskar bio utamničen. Vrhunac je njegova umijeća sadržan u satiričnu fiktivnom putopisu Gulliverova putovanja (Putovanja među nekoliko udaljenih naroda svijeta, u četiri dijela, koje napisa Lemuel Gulliver, prvo ranarnik a zatim kapetan nekoliko brodova – Travels into Several Remote Nations of the World, in four Parts, by Lemuel Gulliver, first a Surgeon and then a Captain of Several Ships, 1726). Razorna i totalna poruga na cjelokupnu ljudsku narav, državne i društvene institucije – na imanentnu zloću čovjeka i društva, zaodjenuta fantastičnim i šaljivim zgodama, postala je jednim od najomiljenijih djela svjetske književnosti. Iznimna je i crnohumorna groteska potaknuta gorkim irskim prilikama Skroman prijedlog kojim bi se spriječilo da djeca siromaha u Irskoj budu na teret svojim roditeljima ili zemlji i kojim bi ih se učinilo pučanstvu na korist (A Modest Proposal for Preventing the Children of Poor People in Ireland from Being a Burthen to Their Parents or Country, and for Making Them Beneficial to the Public), objavljena 1729. u listu Thomasa Sheridana The Intelligencer. – Majstor menipske satire, Swift je najveći satiričar engleske i irske književnosti i jedan od najistaknutijih svjetskih satiričara. Predmet njegove satire nisu tek određeni pojedinci, sredine, pojave, staleži, zbivanja, razdoblja – već sam čovjek koji, ipak, ima svojstvo razumnosti (rationis capax). Kao vrstan polemičar obrušavao se na sve iskrivljeno i lažno u politici, moralu, religiji, književnosti, znanosti, svakidašnjim postupcima i poslovima. Pritom nije davao naputke ni poduku: nudio je tek trajnu skepsu, ali u službi istine po svaku cijenu.