Peter Handke

Austrijski književnik (Griffen, Koruška, 6. XII. 1942). Javio se 1960-ih kad se pridružio umjetničkom udruženju Forum Stadtpark u Grazu, gdje je studirao pravo. Živio potom u Düsseldorfu, Berlinu, Parizu, Salzburgu, danas u Chavilleu kraj Pariza. Prozaik, pjesnik i dramatičar, svim književnim oblicima pristupa iz jezika, zamjenjujući subjektivni opis strogom lingvističkom preciznošću »označavanja stvari«, čime je postigao nov i autentičan izraz. Time je izazvao svojevrstan prevrat i u pjesništvu i u pisanju za kazalište. Agresivni nonkonformist, problem odnosa prema jeziku poistovjećuje s odnosom prema stvarnosti. Razorivši kazališnu i poetsku iluziju, u kasnijim romanima, stihovima i komadima razotkriva i prokazuje uvriježene formule svijesti. Pročuo se prvim dramskim tekstom Psovanje publike (Publikumsbeschimpfung, 1966), potom romanom Pokućarac (Der Hausierer, 1967) te novelama Pozdrav nadzornomu odboru (Begrüssung des Aufsichtsrats, 1967). Drama Kaspar (1968), o poznatom slučaju čovjeka koji mora naučiti govoriti, donijela mu je svjetski glas. Zbirka pjesama Unutrašnji svijet izvanjskog svijeta unutrašnjosti (Die Innenwelt der Aussenwelt der Innenwelt, 1969) novi je glas suvremenoga pjesništva, kao i drama/pantomima sastavljena od didaskalija Štićenik hoće biti tutor (Der Mündel will Vormund sein, 1969), te roman Strah golmana pred jedanaestercem (Die Angst des Tormanns beim Elfmeter, 1970). Visok umjetnički domet ostvario je i u kasnijim djelima, primjerice drami Kas preko Bodenskoga jezera (Der Ritt über den Bodensee, 1971), prozi Pouka brda Sainte-Victoire (Die Lehre der Sainte-Victoire, 1980), kojoj je sadržaj uspon na istoimeno brdo sa slavne Cézanneove slike, romanima Ponavljanje (Die Wiederholung, 1986), Moja godina u Ničijem zaljevu (Mein Jahr in der Niemandsbucht, 1994), Kradljivica voća ili Jednostavno putovanje u unutrašnjost (Die Obstdiebin oder Einfache Fahrt ins Landesinnere, 2017), drami Još uvijek oluja (Immer noch Sturm, 2010). Jedan je od književnika koji su ponajviše utjecali na suvremenu europsku književnost, posebice na autore koji se javljaju 1970-ih i 1980-ih. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2019. Za raspada Jugoslavije, Handke se knjigom Pravda za Srbiju (Gerechtigkeit für Serbien, 1996) postavio na stranu Miloševićeva režima, što je nastavio i kasnije, izazivajući polemičko čuđenje velikoga dijela europske javnosti, pa je i dodjela Nobelove nagrade izazvala prijepore.