Mak Dizdar

hrvatski i bošnjački pjesnik (Stolac, 17. X. 1917 – Sarajevo, 14. VII. 1971). Završio gimnaziju u Sarajevu. Radio kao novinar, službenik i urednik u novinstvu i nakladništvu, od 1952. bio profesionalni pisac. Pisao je pjesme, drame, prikaze i eseje. Priredio je nekoliko zbornika pučkoga pjesništva, starih bosanskih tekstova i antologija.

Prva (cenzurirana) zbirka Vidovopoljska noć (1936), pod utjecajem A. B. Šimića, T. Ujevića i H. Hume, socijalno je intonirana. Erotizam i nadrealistička slikovnost obilježje su ljubavne pjesme u Plivačici (1954) i zbirci Koljena za Madonu (1963), koju karakterizira prigušeni istočnjački misticizam i melankoličan odjek sevdalinki te ljubav ujevićevski uzdignuta na razinu apsoluta. Prostor i motiv kruga zadobivaju simboličko značenje i u zbirci Okrutnosti kruga (1960), gdje egzaltirana slika svijeta i beskraja (Pustinja) ustupa mjesto dualističkomu viđenju po uzoru na bosanske patarene. U zbirkama Povratak (1958), Minijature (1965) i Ostrva (1966) Dizdar je sažeo svoje stvaralaštvo u znaku dualističke slike svijeta i potrage za smislom, a umjetnički vrhunac dosegnuo je u Kamenom spavaču (1966). Baladičnim tonom mitskoga pjevača Dizdar govori o srednjovjekovnoj patarenskoj Bosni, o tragičnoj sudbini njezina čovjeka (Zapis o zemlji, Gorčin), o svevremenskoj ljubavi (Kosara), vjeri i sumnji. Poruke sa stećaka pjesniku su samo povod za umjetničko razjašnjavanje nekih bitnih pitanja čovjekova opstanka te poprimaju opća značenja, a emblematski Kameni spavač sveopću simboliku. Pjesma Modra rijeka simbolički označava Dizdarovo uvijek prisutno shvaćanje etičkog smisla pjesničkoga čina. Dizdarov govor temelji se na arhaizmima i tradicionalnim oblicima ponavljanja. Stih mu je eliptičan a stil narativan i gnomičan s odrazima usmenoga i adžamijskog pjesništva. Koristio se jezičnim blagom pučkih molitva, tužbalica, bugaršćica, pitalica, bajalica, brojalica, legendi i predaja te bio opčinjen igrivošću i magijom anonimnoga pučkog pjevača, njegovim govornim formulama, motivima i likovima iz pučkih priča, a koristio se i biblijskim motivima.

Zanimanjem za baštinu Dizdar se uklopio u pjesništvo krugovaške generacije. Ušavši u hrvatsku književnost »vlastitom voljom i javno očitovanom odlukom« (D. Jelčić), zastupljen je u svim antologijama hrvatskoga pjesništva.