Toma Arhiđakon

Toma Arhiđakon, kroničar, splitski arhiđakon (?, 1200. ili 1201 – ?, 8. V. 1268). O njegovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa, iako pojedini povjesničari (D. Farlati, K. Šegvić) pretpostavljaju da je potjecao iz patricijske obitelji. Započeo se školovati vjerojatno već u Splitu, nakon čega je studirao pravo u Bologni, gdje se upoznao s političkim, društvenim i crkvenim prilikama u tadašnjoj Italiji. Slušao je i propovijedi Franje Asiškoga, što je utjecalo na njegovu kasniju naklonost prema franjevcima. Nakon povratka u Split isprva je obnašao dužnost gradskog notara (1227–32). God. 1230. bio je izabran za arhiđakona, ali se sukobio s tadašnjim nadbiskupom Guncelom, eksponentom ugarskoga dvora. Zastupao je načelo da Crkva treba ostati neovisna o svjetovnoj vlasti, te da laici nemaju utjecaja na izbor biskupa u dalmatinskim gradovima. Kao pobornik komunalne samouprave i tzv. latinske uprave (biranje potestata stranaca – Latina /Talijana/, a ne hrvatsko-ugarskoga velikaša za gradske knezove), nastojao je posredovati u smirivanju političkih sukoba koji su potresali Split, pa je na njegov nagovor 1239. za splitskoga potestata (načelnika) bio postavljen Gargano de Arscindis, koji je na toj dužnosti ostao do 1242. Kao odgovor na te događaje Bela IV. upleo se u komunalni život Splita, što je utjecalo na negativno Tomino stajalište prema tomu hrvatsko-ugarskom kralju. Potkraj 1243. izabran za splitskoga nadbiskupa, ali se pod pritiskom odrekao službe; posvetio se historiografskomu radu. Od 1236. do 1267. sudjelovao je (kao sudac i svjedok) u različitim sporovima unutar splitske i trogirske Crkve, a nakon smrti nadbiskupa Rogerija (1266) povukao se iz javnoga života. Tada je sastavio svoje najpoznatije, latinskim jezikom pisano djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, skraćeno: Historia Salonitana), koje je ostalo sačuvano u nekoliko prijepisa, a pripada žanru gesta episcoporum, premda sadrži i niz autobiografskih podataka. U tom je djelu opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskoga doba do 1266. te donio mnogobrojne vrijedne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti uopće. Pokopan je u crkvi sv. Frane u Splitu, u kojoj se i danas nalazi njegova nadgrobna ploča s epitafom.

Dopunjena verzija Tomina djela, koja potječe iz XVI–XVII. st. i u historiografiji je poznata pod nazivom Historia Salonitana maior, obuhvaća događaje do 1185., građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928) i opis smrti kralja Zvonimira. O njezinu podrijetlu i nastanku u historiografiji postoje različita tumačenja.