Religija unutar granica čistog uma
Kant istražuje odnos religije, morala i ljudskog razuma, propitujući prirodu zla, slobodu volje i smisao vjere. Ključno djelo o mogućnosti religije utemeljene na etici i racionalnom mišljenju.
Religija unutar granica čistog uma (1793.) jedno je od najvažnijih djela Immanuela Kanta posvećenih filozofiji religije i moralnoj odgovornosti čovjeka. U njemu njemački filozof istražuje mogućnost razumijevanja religije u okvirima ljudskog razuma, neovisno o dogmatskim tvrdnjama i crkvenom autoritetu.
Polazeći od vlastite etičke filozofije, Kant razmatra odnos dobra i zla, slobode volje, moralnog zakona i religijske vjere. Posebnu pozornost posvećuje pojmu radikalnog zla, odnosno čovjekovoj sklonosti da vlastite interese pretpostavi moralnoj dužnosti. Istodobno naglašava mogućnost moralne preobrazbe i odgovornost pojedinca za vlastite postupke.
Djelo je podijeljeno u četiri cjeline koje obrađuju prisutnost zla u ljudskoj prirodi, sukob dobrog i zlog načela, uspostavu etičke zajednice te odnos istinske religije i izvanjskih oblika bogoslužja.
Kant razlikuje moralnu vjeru, utemeljenu na slobodnom prihvaćanju etičkih načela, od religioznosti koja se iscrpljuje u obredima, propisima i institucionalnoj poslušnosti. Prema njegovu shvaćanju, bit religije nije u pukom izvršavanju vjerskih dužnosti, nego u moralnom usavršavanju čovjeka.
Religija unutar granica čistog uma nezaobilazno je djelo za razumijevanje Kantove etike, filozofije religije i prosvjetiteljskog odnosa prema vjeri, ali i za suvremene rasprave o savjesti, slobodi i odgovornosti.
Jedan primjerak je u ponudi
