Dekameron

Pišući otvoreno i jednostavno, ne libeći se erotskih, pa i lascivnih priča, ali kadikad i okrutnih prizora, Boccaccio će, kao nitko dotad u kršćanskom svijetu, u središte svih zbivanja staviti takozvanoga običnog čovjeka. Životne su to priče, najčešće ljubavne, zabavne i poučne, s puno duha ali i kritički nastrojene, priče o ljudima iz puka i plemstva, ne o bogovima, nego o ljudima »od krvi i mesa«, sličnih i bliskih čitateljima. Majstorski razvedenim, mogli bismo reći »baroknim« stilom, živo i naturalistički uvjerljivo, usred 14. stoljeća Boccaccio pripovijeda stotinu komičnih i tragičnih storija o dosjetljivim ljubavnicima, prevrtljivim lukavcima, prepredenim prevarantima, pohotnim crkvenjacima, prevarenim supružnicima, putenim djevojkama, potentnim mladcima, o izjelicama i ispičuturama, o...

Od iznimnog je značenja i to što je Boccaccio pisao narodnim jezikom (i tako postao jedan od stvaratelja talijanskoga književnog jezika), čime nastavlja raskid sa srednjovjekovnim latinitetom, a predstavlja i veliki novitet u odnosu na Dantea, jer donosi teme i motive, uglavnom, svjetovne prirode. Boccaccio stoji na početcima velike duhovne tradicije koja se s pravom naziva, kao i njegovo razdoblje, humanističkom; jedan je od pionira moderne književnosti, i to književnosti posvećene i zaokupljene ljudskim, a ne astralnim ili apstraktnim problemima. Dekameron je kanonsko remek-djelo koje stoljećima neprekidno privlači čitatelje i stručnjake te nadahnjuje druge pisce, među kojima su bili i neki od najvećih, poput Shakespearea, Chaucera, Montaignea, Goethea... sve u svemu, više nego dovoljno razloga za novo objavljivanje i čitanje!