Kuću treba srušiti
Kuću treba srušiti, ali ne prije nego što pročitamo dvadeset i dvije priče Tene Lončarević koje će u svakoj od prostorija te kuće detektirati i riječima sačuvati predmete, sjene, zvukove, emocije i uspomene koje prije rušenja treba spasiti od tišine.
Kad bi postojala neka služba za spašavanje života proživljenih među zidovima napuštenih kuća, trebalo bi je povjeriti ovoj autorici koja zna dati glas svemu nevidljivome što je tamo ostavljeno. A ostavljena je tiha sila nečijih života, cijeli jedan bezglasan materijal vidljiv samo unutrašnjem literarnom oku koje u takozvanim malim stvarima zna prepoznati velike priče i koje jasno vidi da za rušenje nisu samo napuštene kuće, nego i napuštene ljubavi, situacije, sjećanja, nepoznanice, stvari, traume, prošlosti i ljudi.
Jedan primerak je u ponudi
