Proust i znakovi
Deleuzeovo filozofsko čitanje Proustova remek-djela "U potrazi za izgubljenim vremenom". Deleuze tumači roman kao sustav znakova i uči kako umjetnost proizvodi višu spoznaju kroz znakove ljubavi, sjećanja i umjetnosti.
Proust i znakovi (1964., prošireno izdanje 1970.) prva je značajna Deleuzeova knjiga posvećena književnosti i jedno od najutjecajnijih filozofskih čitanja Marcela Prousta u 20. stoljeću.
Deleuze pristupa Proustovu djelu kao semiotičaru: roman nije priča o sjećanju ili vremenu u klasičnom smislu, nego stroj za proizvodnju i tumačenje znakova. On razlikuje više tipova znakova – znakove svijeta (visokog društva), znakove ljubavi (ljubomora kao najveći pokretač tumačenja), znakove sjećanja (involuntarne uspomene) i na kraju znakove umjetnosti, koji su jedini adekvatni jer nas vode do bitka i istine.
Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvi se bavi “aprentisage” (učenjem) znakova, a drugi razvija filozofiju vremena i umjetnosti kod Prousta. Deleuze ovdje prvi put jasno formulira svoju ideju da je umjetnost jedini pravi put do istine, jer filozofija i znanost to ne mogu postići na isti način.
Djelo je napisano kristalno jasnim stilom (mnogo pristupačnije od kasnijih Deleuzeovih tekstova) i predstavlja prijelaz iz Deleuzeova ranih studija prema originalnoj filozofiji. Mnogi smatraju da se ovdje već naziru ključne teme kasnijeg Deleuzea: razlika, ponavljanje, virtualno, događaj i anti-reprezentativna misao.
Jedan primjerak je u ponudi
