Zid

Sartre koristi svakodnevne situacije i granične okolnosti kako bi istražio kako se čovjek suočava s vlastitom slobodom, odgovornošću i besmislom.

Naslovna priča "Zid" prati trojicu zatvorenika tijekom Španjolskog građanskog rata koji čekaju pogubljenje. Kroz psihološku napetost i introspektivne misli pripovjedača Pabla, Sartre istražuje kako spoznaja o neizbježnoj smrti mijenja pogled na život. U trenutku apsolutne bespomoćnosti, Pablo donosi ironičan, apsurdan čin koji dovodi do neočekivanog obrata – prikazujući slobodu kao posljednju unutarnju moć čovjeka, čak i pred smrću.

U drugim pričama, poput "Eróstrat" ili "Intimnost", Sartre prikazuje likove koji se bore s otuđenjem, tijelom, seksualnošću i identitetom. Zajednička nit svih priča jest sartreovski pogled na egzistenciju – čovjek je prepušten samome sebi, bez božanske pomoći, osuđen na slobodu i vlastiti izbor.

Sartre piše hladno, analitično i nemilosrdno. "Zid" nije samo književno djelo, već filozofska ilustracija njegovih ideja iz Bitka i Ništa. Likovi u pričama proživljavaju trenutke krize koji ih suočavaju s vlastitom autentičnošću ili kukavičlukom.

"Zid" ostaje temeljno djelo francuskog egzistencijalizma i snažan prikaz čovjekove unutarnje borbe za smisao u svijetu bez sigurnosti.