Kako sam ribu učio da pliva

Za mene više nema nade. Vrijedi li nastaviti i ne radovati se ničemu, bojati se svakog novog dana, čekati s velikom tjeskobom svaku sljedeću noć? Kao u bijesu, odlazim u ormarić s lijekovima. Istresem bočicu sredstava za smirenje na dlanu. Do sada sam mnogo puta dozivao na smrt, moleći ga da me tiho i bezbolno odvede, poput nježne mente, u snu. Uvijek se oglušila, odvodila one koji su vapili za životom, one iz kojih je curila snaga, radost je kipila, one koji su je se bojali, bježajući. Sad ću je nadmudriti, zaspati ću sa snom u kojem neće biti duhova. Blaženstvo mira, spokoj, koji sam predugo uzalud tražio u svom životu, naći ću u ovom vječnom snu. Samo želim da bude kratkog vijeka. Ulijem tablete u usta i drhtavom rukom uzmem čašu vode. -Zaustavi se! Kao da čujem glas.