Fragmenti

Središnji je pojam Heraklitove filozofije logos (λόγος), po kojem se, kako kaže, »sve zbiva« (fragment 1) i koji označuje ono što je »zajedničko« svemu. Logos se može shvatiti kao neka vrsta »svjetskoga zakona«. Činjenica da u osnovi svijeta leži nešto što je zajedničko, osigurava jedinstvo svijeta.

Svijet je istodobno i mnoštven, pun suprotnosti. No i suprotnosti su određeno jedinstvo: one ili supostoje u istome subjektu (»More: voda najčistija i najprljavija: ribama pitka i spasonosna, a ljudima nepitka i pogubna«, fragment 61) ili susljedno postoje u istome subjektu (»Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim«, fragment 111) ili su pak doslovno istovjetne (»Put prema gore i prema dolje jedan je i isti«, fragment 60).

Heraklitu se također pripisuje nauk da »sve teče i ništa ne ostaje isto«; uspoređujući svijet s rijekom, kaže da nije moguće dvaput stupiti u istu rijeku (taj mu nauk pripisuje Platon u dijalogu Kratil). To bi se moglo tumačiti kao izraz ideje da identitet stvari ovisi o susljedno različitim (ili suprotnim) stanjima u kojima se nalazi.

Posebnu ulogu u Heraklitovu pokušaju objašnjenja svijeta ima pojam vatre: svijet je »vječno živa vatra koja se po mjerama pali i po mjerama gasi« (fragment 30). To znači da svijet u samome sebi sadrži načelo vlastitoga postajanja i nestajanja, tj. da posjeduje vlastitu narav (οὐσία), utemeljenu u njemu samome.