Vaseljena, bogovi, ljudi

Vaseljena, bogovi, ljudi govori da su mitovi sveobuhvatnost života. U njima je sačuvana tajna stvaranja, odnos bogova prema stvaranju, ali i čovjekov položaj na ovom i na onom svijetu. Put grčkih mitova vodi od pričâ dadilja (kako je to rekao Platon) do tragedija na antičkim pozornicama. Ali, taj se put nastavio do Shakespearea, Racina i Corneillea, da bismo ih ponovo sreli u Freudeovoj psihoanalizi, kao i u svakodnevnom životu i ponašanju suvremenog čovjeka: u ubistvima, preljubama i incestima, u kaznama i herojstvima, u odnosu života prema smrti, ovozemaljskog prema zagrobnom životu, u čovjekovim lutanjima kroz zasjede i zamke življenja.

Život i svijet sažeti u ovim mitovima – želi da nam kaže Vernant – ne zahtijevaju od nas da zaobiđemo stvarnost i suvremenost. Naprotiv, on nam kaže, u stvari, da stvarnosti i suvremenosti u nekom zasebnom obliku i nema. Potreba dječaka za dedinom pričom, kao i potreba prijatelja da ih Vernant – pjevač priča – podsjeti na te slavne antičke događaje govori da je današnja želja za pričanjem priča neophodna, da ona u svakom biću budi radoznalost da sazna šta se to događalo u onim vremenima, in illo tempore, kada su ljudi i stvari dobijali oblike koji se danas polako ali sigurno troše u velikoj brzini i praznini življenja, u vremenu kada se gubi bogatstvo jezika, pošto se i on prilagođava danim okolnostima. Zbog toga svi mi znamo da je gubitak veze sa onim vremenima gubitak mogućnosti da se razumije čovjek i da se prihvati svijet.