Što mi je šaputao Zeus?

Na svome putu od stihova Dražen Katunarić u ovoj knjizi na rapsodijski način, pitko i lepršavo propituje i preispituje koliko je antičkoga, mitskoga zapravo ostalo – u nama i oko nas. I čini se da je poslušao savjet velikoga Zbigniewa Herberta, koji se kao i on u svome djelu oslanja na antičku i mediteransku tradiciju, te dopustio, prepustio grčkim bogovima i mitskim junacima Apolonu, Heri, Afroditi, Dionizu, Orfeju da slobodno ulaze i izlaze iz labirinta pjesme, labirinta svakidašnjice, premošćujući stoljeća i tisućljeća, te komuniciraju, komentiraju – ponovno žive i kreiraju…

Širok je spektar akcija u kojima pjesnik to postiže, od najobičnijih, poticanja pauka u kupaonici, kojega naziva Arahna, po lidijskoj tkalji koja je, natječući se u tkanju s Atenom, satkala priču o pustolovinama bogova, da radi, a ne spava, do onih uzvišenijih, kada se ustručava zazvati boga plodnosti i uživanja, kojemu se obraća sa strahopoštovanjem, jer bi mogao popustiti njegovu utjecaju. U kojem svijetu živimo i kojem svijetu pripadamo, kao da stalno ispituje pjesnik te sjene vjekova, ovom ili onom, ili je svijet uvijek jedan, prepleten, svevremenski, a mi smo samo statisti, nedostojni bilo kakve važne uloge, prepušteni crnom jedru za drugu obalu.