Crnac
Roman Crnac počinje rečenicom “Kuća u kojoj smo živjeli bila je drvena.” Drvene kuće rezervirane su za bajke i priče za djecu.
Autorica doista piše o djetinjstvu, djetinjstvu koje bi moglo biti i njezino, no pripovjedačica nema ime, kao ni selo u kojem živi, kao ni grad u koji odlazi na studij. Roman je sastavljen od kratkih fragmenata koji se ponekad čitaju kao kratke priče, ponekad kao bljeskovi sjećanja, a ponekad kao pjesme u prozi. U djetinjstvu pripovjedačice nema elemenata bajke, upravo suprotno. U pregrađu provincijskog grada poznatog po teškoj industriji, dijete odrasta okruženo siromaštvom, provincijalizmom i suptilnim terorom ljudi koji žive prazne živote. Ni odlazak na studij u veliki grad ne mijenja ništa. Ulice su veće, nešto bolje osvjetljene, no ljudi “praznih pogleda” prate je i dalje. Gromača piše o istom onom istočnoevropskom siromaštvu koje je opisala Slavenka Drakulić, istom onom odnosu prema ženama o kojem je pisala Dubravka Ugrešić, no njezini prozni fragmenti bliži su romanu Bašta, pepeo Danila Kiša, Šali Milana Kundere, Velikoj bilježnici Agote Kristof i poeziji Szymborske. Tatjana kao i svi dobri pjesnici, zna reći puno s malo riječi.
Jedan primerak je u ponudi
