Nitko odavde ne izlazi živ

Jim Morrison je bio čovjek koji nije htio ni mogao pristajati na kompromise, čovjek koji ih je odbijao, bilo u vezi sa samim sobom ili sa svojom umjetnošću. A u tome leži njegova nevinost i čistoća – njegov istodobni blagoslov i prokletstvo. Ići do kraja ili umrijeti pokušavajući. Sve ili ništa. Ekstatični rizik. Nije htio stvarati konfekcijsku robu ni spuštati cijenu onoga što je pisao, nije mogao glumiti očajanje ni simulirati ekstazu. Nije želio tek zabavljati ili “odrađivati; bio je blistav i očajan, motiviran stalnom potrebom za iskušavanjem granica stvarnosti“, propitivanjem svetog, istraživanjem profanog. A zbog toga je bio lud… lud za stvaralaštvom, lud za autentičnošću. No zbog istih je osobina postao labilan, opasan i sukobljen sa samim sobom. Tražio je utjehu i olakšanje u istim onim elementima koji su ga isprva nadahnjivali i pomagali mu u stvaranju: opijatima.

U pjesmama Jima Morrisona zrcali se utjecaj Williama Blakea, Charlesa Baudelairea, Arthura Rimbauda i Friedricha Nietzschea. Zapamćen po teatralnim, dionizijskim, provokativnim pa i opscenim scenskim nastupima - na pozornici je nerijetko bilo više policajaca nego članova benda - Morrison je inspiraciju tražio i u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i u šamanizmu američkih Indijanaca. Istinski zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a ime grupe The Doors čiji je pjevač bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya, Vrata percepcije. Nastojeći i sâm proći kroz njih, nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga, tako da je naposljetku u tome i uspio: na “drugu stranu“ probio se kao dvadesetsedmogodišnjak (The gate is straight / Deep and wide / Break on through to the other side…). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Marcel Proust, Frederic Chopin, Oscar Wilde, Édith Piaf…