Strašna djeca novog vijeka : o antigenealoškom eksperimentu moderne
Peter Sloterdijk u ovoj knjizi daje tmurnu dijagnozu našeg doba: za razliku od prijašnjeg vremena, u novije vrijeme se smjena generacija odvija bez prenošenja tradicija, sadašnjost i budućnost su se „odvojile od pokrića kroz nasljeđe vlastitog podrijetla“
Prosječni duh Atene nije nikad bolje znao što čini nego u trenutku kad je na smrt osudio Sokrata, učitelja individualizirane dvojbe u prevladavajući politički etos. Istupanje pojedinca bogatog duhom iz mnoštva onih opsjednutih porijeklom je iz perspektive stare kolektivne brige za sebe sam istočni grijeh.
Usput rečeno, Michel Foucault je u svojim studijama o antičkom souci de soi promašio poantu Nietzscheova iskonskog uvida po kojoj se dobra i opća forma brige za “sebe” iskonski odnosila striktno na kolektiv, dok se izdvajanje nekog individualnog sebstva pokretalo samo secesijom – koja je značila zlo – disidentskih pojedinaca s oholim općim idejama. Gdje konvencija diktira što je dobro, a što zlo, navjestitelji postkonvencionalnih etika – koje dopuštaju početke “individualističkog” i “idealističkog” unutarnjeg upravljanja – neposredno se pojavljuju kao apostoli zla. Jedan od tih zlih bio je Sokrat, kad je od Atenjana ironično tražio definiciju dobroga i pravednoga. Ništa manje zao nije bio ni Isus kada si je dao slobodu da na šabat liječi bolesne.
Tek nakon velikog reza koji su izazvali učitelji drukčijosti može početi polarizacija etičkog polja u visokim kulturama: u skladu s pravilom da visoka kultura počiva na secesiji prema gore, vrijednosti nove umske kulture i otmjene univerzalnosti odvajaju se od skupa lokalnih običaja i navika. Konvencionalne oblike života obrazovani sada doživljavaju kao praznovjerne, zatucane i folkloristične. Mlađim se pristašama postkonvencionalnih vrijednosnih sustava čini da se oni više ne mogu ozbiljno zastupati. Poslije Izaije i Zaratustre, poslije Heraklita i Platona, poslije Bude i Mahavire se kako na Istoku tako i na Zapadu za sljedeća dva tisućljeća putovi budnih i upućenih odvajaju od putova onih zatočenih u porijeklu i omamljenih u kolektivnom životu. Ja i se više ne govore istim jezikom. Usprkos svim maštanjima o ponovnom sjedinjenju, koja od 18. stoljeća nastupaju kao prosvjetiteljstvo, zasad se ne može reći hoće li se ikada opet susresti.
Strašnoj djeci često prethode izgubljeni, ponekad perverzni roditelji. Razvoj generacije nasljednika – u smislu formalno sigurnih nosilaca utjelovljenih kulturalnih obrazaca – sve se više svodi na kompromis između genetike, pedagogije i igara na sreću. Budući da moderne generacije roditelja najčešće već ni same nemaju jasnih civilizacijskih kontura, formiranje njihova podmlatka ne može biti ništa drugo nego dvoboj bez svršetka između dviju frakcija strašnoga – zbrkanih starijih i zbrkanih mladih. Za sukobe te vrste tijekom 20. stoljeća svoje je sekundantske uloge nudila psihoanaliza, da bi se zatim nerijetko sama pokazala kao strašno treće.
No copies available
The last copy was sold recently.
