Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Sam autor će ironično reći: "... dosta je bilo priče o grčkom utjecaju na evropsku misao. Za promjenu, evo jednog Grka na kojega su utjecali slavenski filozofi..." pa se zahvaliti Slavoju Žižeku, Žarku Paiću i Srećku Horvatu. Samu Poetiku je koncipirao kroz tri poglavlja, njegovim riječima:

"Prvi dio Poetike Apokalipse, ‘Kako se kalio Kristov čelik', pokušaj je esejističko-publicističke interpretacije i, povremeno, dijaloga s Haddadovim tekstom. Drugi dio knjige zove se ‘Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče' - držim da je prilično jasno čime se tu bavim. Treći dio, ‘Burn, Hollywood, Burn', pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je Amerika prvog desetljeća 21. stoljeća tako pažljivo tražila znakove Apokalipse, i zašto su Apokalipsu proricali njeni filmovi."

Ipak, ako je netko Otac ove knjige, onda je to Lacan. Naime, upravo lakanovsko iščitavanje apokaliptičara, onih koji donose kraj povijesti (uključujući Müntzera, Marxa, Fukuyame) kao i oslanjanje na radove Alaina Badioua, Jacquesa Rancierea, Giannija Vattima... učinilo je ovu knjigu neviđeno suvremenom, čak svevremenom (takva joj je tema) i starinskom - jer ona ima tezu. Naime, nakon svega, Nikolaidis vrlo uvjerljivo zaključuje da su ekološke apokalipse, koje nisu slučajno najpopularnije danas, posebice u Hollywoodu, zapravo anti-apokalipse, čista opreka dobroj staroj Apokalipsi. Jer Ime Oca mijenjaju za Majku, kulturu i civilizaciju za Prirodu.