Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi

Pravi naslov ove zbirke trebao je biti njezin podnaslov, odnosno „prigodni tekstovi“. Na konačni odabir ponukala je samo opravdana zabrinutost izdavača da jedan tako pompozno skroman naslov neće privući pozornost čitatelja, dok će onaj prvoga eseja pobuditi znatiželju. Vrlina prigodnog teksta leži u činjenici da se autor najčešće uopće nije mislio pozabaviti nekom određenom temom, ali ga je na to nagnao poziv na niz tematskih rasprava ili eseja, što ga je potaknulo da razmisli o nečemu što bi u protivnom zanemario.

Zato u knjizi imamo niz tekstova, od kojih su neki angažirani, a neki drugi zabavno izlaganje na teme kao što su apsolutno, vatra, zašto plačemo nad sudbinom Ane Karenjine, imaginarne astronomije, blaga katedrala, izgubljeni otoci, Victor Hugo i njegove neumjerenosti, cenzura, mehanizam agnicije u romanu u nastavcima, Joyceova sreća ili nesreća u fašističko doba i tako dalje. Međutim, to da je naslov cjeline preuzet iz prvog teksta nije slučajno, jer se konstruiranju neprijatelja autor posvetio u svom romanu Praško groblje, niti se ovaj perverzni mehanizam prestao rabiti jer, kako bi se narodi držali na uzdi, neprijatelje uvijek valja izmisliti i opisati na način koji će izazvati strah i odbojnost.

O autoru knjige Konstruiranje neprijatelja:
Umberto Eco rođen je godine 1932. u Alessandriji. Filozof, stručnjak za srednji vijek, semiolog, stručnjak za masovne medije, debitirao je u pripovjedačkoj prozi godine 1980. romanom Ime ruže (Nagrada Strega 1981.), nakon kojega je uslijedilo Foucaultovo njihalo (1988.), Otok prethodnog dana (1994.), Baudolino (2000.), Tajanstveni plamen kraljice Loane (2004.) i Praško groblje (2010.). Među njegovim brojnim esejističkim djelima (akademskim i neakademskim) ističu se: Sveopći traktat semiotike (1975.), Granice tumačenja (1990.), Kant i kljunaš (1997.), Od stabla do labirinta (2007.) i, zajedno s Jean-Claudom Carrièreom, Nemojte se nadati da ćete se osloboditi knjiga (2009.). Godine 2004. objavio je ilustriranu Povijest ljepote, nakon kojega je 2007. uslijedila Povijest ružnoće i 2009. Vrtoglavica popisa.