Povijest filozofije I-II
Windelbandova Povijest filozofije jedna je od najvažnijih knjiga o povijesti filozofije, koja pokriva razvoj filozofske misli od antičke Grčke do kraja 19. stoljeća. Sa dodatkom Filozofija u 20. stoljeću od Heinza Heimsoetha, 2. nepromijenjeno izdanje.
Windelbandov pristup povijesti filozofije inovativan je jer, umjesto kronološkog prikaza događaja i biografija filozofa, istražuje ključne filozofske probleme i koncepte, a zatim prati kako su se razvijali kroz povijest. Windelband povijest filozofije vidi kao niz problema, ideja i pitanja koja su se ponavljala i raspravljala unutar filozofske tradicije, tvoreći neprekinuti lanac filozofskog promišljanja.
Prvi dio: Antička i srednjovjekovna filozofija U prvom dijelu Windelband istražuje početke filozofske misli u antičkoj Grčkoj, pokrivajući pretkršćanske mislioce poput Talesa, Heraklita i Pitagore, koji su postavili temelje za grčku filozofiju. Razvija se koncept kozmosa, reda prirode i racionalnog razumijevanja svijeta. Zatim prati nastanak i razvoj ključnih filozofskih škola antičke Grčke, uključujući sofiste, Sokratovu etiku, te djela Platona i Aristotela, kojima posvećuje posebnu pažnju.
Platonova teorija ideja i Aristotelova filozofija postaju temeljni stupovi antičke misli, nudeći razne teorije o metafizici, epistemologiji i etici. Hellenističko razdoblje uključuje škole poput stoicizma, epikurejstva i skeptičke filozofije, koje su se bavile pitanjima ljudske sreće i odnosa prema svijetu.
Windelband također pokriva srednjovjekovnu filozofiju, naglašavajući utjecaj kršćanske misli na filozofiju. Srednjovjekovna filozofija se fokusira na sintezu grčke filozofije s kršćanskom teologijom, gdje su značajni mislioci kao što su Augustin, Anselmo i Akvinski. Tu su ključne teme postojanje Boga, priroda zla, i odnos vjere i razuma.
Drugi dio: Moderna i novovjekovna filozofija Drugi dio knjige bavi se razvojem moderne filozofije, koja započinje s renesansom i nastavlja s racionalizmom i empirizmom. Glavni mislioci ovdje uključuju Dekarta, Spinozu, Leibniza, Lockea, Berkeleya i Humea, koji istražuju epistemološke probleme i granice ljudskog razumijevanja.
Descartes se smatra ocem modernog racionalizma, postavljajući temelje za novovjekovnu filozofiju kroz sumnju i koncept "Cogito, ergo sum" (Mislim, dakle postojim). Empiristi poput Locke-a i Humea izazivaju racionalizam tvrdeći da je znanje temeljeno na iskustvu, što dovodi do pitanja o prirodi percepcije i realnosti.
Windelband dalje obrađuje njemačku klasičnu filozofiju s naglaskom na Kanta, čija Kritika čistog uma uvodi revoluciju u filozofiju tvrdeći da su kategorije razuma temelj spoznaje. Kantov rad utire put kasnijim misliocima, poput Fichtea, Schellinga i Hegela, koji istražuju dijalektiku, apsolutni idealizam i prirodu slobode i subjektivnosti.
Windelbandov pristup povijesti filozofije razlikuje se od tradicionalnih povijesnih pregleda jer je usmjeren na „problemsku“ povijest filozofije, gdje se filozofija sagledava kao disciplina koja se razvija u odgovoru na temeljna pitanja i izazove. On smatra da se povijest filozofije može bolje razumjeti kroz pitanja i pojmove koje je istraživala, nego kroz kronologiju ili biografije pojedinih filozofa.
Windelbandova Povijest filozofije iznimno je važan rad zbog svog sveobuhvatnog pristupa i jasnoće u prikazivanju razvoja filozofskih ideja. Djelo je i danas relevantno jer nudi dubinski uvid u ključne filozofske probleme i pokazuje kako su se oni razvijali kroz povijest, ističući povezanost između filozofskih tradicija različitih razdoblja.
Knjiga se sastoji od dva toma.
Jedan višetomni primjerak je u ponudi.
