Hegelova ontologija i teorija povijesnosti
U ovom djelu Marcuse se bavi tumačenjem Hegelove filozofije kroz prizmu ontologije i povijesnosti, nastojeći je povezati s pitanjima koja su bila relevantna za egzistencijalizam i fenomenologiju u međuratnom periodu.
U Hegelovoj ontologiji i teoriji povijesnosti, Marcuse uspješno povezuje Hegelovu filozofiju s kritičkom teorijom društva, razvijajući ontološku i povijesnu osnovu za razumijevanje mogućnosti ljudske slobode unutar povijesnog razvoja. Ovaj rad predstavlja jedan od prvih koraka u njegovoj karijeri, postavljajući temelje za kasniju kritiku modernog kapitalizma i potrošačkog društva, te utirući put njegovim kasnijim radovima kao što su "Jednodimenzionalni čovjek" i "Eros i civilizacija".
Marcuse u svojoj interpretaciji Hegela naglašava ontološku strukturu bitka (Sein). Prema Hegelu, bitak nije statična kategorija, već se razvija dijalektički kroz procese postajanja i promjene. Marcuse to shvata kao osnovu za razumijevanje ljudske egzistencije unutar društvenih i historijskih uvjeta. Za Marcusea, ontologija nije samo pitanje apstraktne filozofske spekulacije, nego ima neposredan značaj za razumijevanje društvenih odnosa koji oblikuju čovjekovo postojanje.
Marcuse koristi Hegelovu dijalektiku kako bi razvio svoju teoriju povijesnosti, pojma koji obuhvaća povijesne procese kao ključne za formiranje ljudske svijesti i društvenih struktura. Prema Marcuseu, povijesnost nije samo niz događaja, već proces kroz koji se ostvaruje sloboda i svijest o mogućnosti transformacije društva. Povijesni razvoj se, prema Hegelu i Marcuseu, ne događa automatski, već kroz sukobe (tzv. negativnost) koji dovode do nove razine razumijevanja i slobode.
Negativnost je ključni pojam u Marcuseovom tumačenju Hegela. Negativnost označava sposobnost negiranja postojećih društvenih struktura i uvjeta, što omogućava prostor za promjenu i transformaciju. U svojoj interpretaciji, Marcuse koristi Hegelov koncept dijalektičke negacije kao sredstvo za razumijevanje kako se povijesni procesi razvijaju kroz konflikt i kontradikciju. Prema Marcuseu, taj proces nije puka destrukcija, već kreativni čin koji vodi do oslobađanja.
Marcuse se oslanja i na Heideggerovu egzistencijalnu analizu, ali ju spaja s Hegelovim dijalektičkim pristupom, naglašavajući društveni kontekst i povijesne uvjete ljudske egzistencije. Dok Heidegger naglašava autentičnost i individualnost, Marcuse smatra da se prava sloboda može ostvariti samo kroz transformaciju društvenih struktura koje ograničavaju pojedinca. Za Marcusea, kritička teorija je nužna za analizu i razumijevanje društvenih odnosa koji oblikuju ljudsko postojanje.
Marcuseov rad na Hegelu duboko je usmjeren ka mogućnosti društvene promjene. Hegelovu dijalektiku slobode Marcuse tumači kao poziv na akciju: pojedinac može ostvariti slobodu kroz sudjelovanje u povijesnom procesu koji vodi ka ukidanju otuđujućih društvenih struktura. Na taj način, Marcuseova teorija nije samo akademska analiza već politički angažirana filozofija koja zagovara emancipaciju.
Jedan primjerak je u ponudi