„Dosje“ i druge priče

Dug je popis nagrada koje za svoj bogat i raznovrstan rad primi Nikola Đuretić. Ipak, izdvaja se jedna. Kao i sve važne stvari u životu, jednostavna je i u jednostavnosti bitna. Samo njegovo djelo nagrada je po sebi, njemu, njegovim čitateljima ponajprije. Vješto pero, gipka rečenica, uvjerljiv opis, sugestivna atmosfera, ne trebaju patetične teme, odnosno, od svakog je motiva ovaj pisac u stanju napraviti bitnu i veliku temu. Nekoliko riječi, reklo bi se – ovlašan nabačaj, ali nijansa koja pogodi upravo ono karakteristično u junaku, okolici, događanju – to je karakteristika rasnog pripovjedača. Đuretićev lik ne mora biti, pa i nije usudbeno divovskih gabarita, a opet, bitan je upravo takav kakav je, izrastajući u našim očima u osobnost bez koje bismo u čitateljskom iskustvu, a time i u životu, bili siromašniji. Senzibilitetom modernog prozaika, snalažljiva u pripovijedanju čije sve zanatske tajne duboko poznaje, Đuretićevo pero prirodno slijedi i nostalgične i teške pripovijesti, ni u jednom nas trenutku ne ostavljajući ravnodušnima. Ma kakav dojam pobudile u nama njegove priče, a one su nerijetko i dramatične i tužne, jedno je sigurno, ravnodušni ni u jednom trenutku nećemo biti.