Novi pripovjedači

Ljubomir Maraković (1887.–1959.), istaknuti hrvatski književni, kazališni i filmski kritičar te jedan od vodećih predstavnika katoličke književne orijentacije, objavio je 1929. godine zbirku eseja, studija i kraćih kritičkih minijatura u kojima prati i ocjenjuje novu generaciju hrvatskih pripovjedača i romanopisaca koji su se pojavili nakon Prvog svjetskog rata. Autor se posebno usredotočuje na pisce poput Ive Andrića, Dinka Šimunovića, Augusta Cesarca, Velimira Deželića Sina, Hamzu Humu, Milutina Nehajeva i druge, analizirajući njihove teme, stil i svjetonazor.

Maraković piše s jasnog katoličkog stajališta, tražeći u književnosti sklad estetskih i etičkih vrijednosti. Hvali autore koji pokazuju moralnu dubinu, humanizam i povezanost s narodnim životom, dok kritizira naturalizam, pesimizam ili ideološke skretanja. Njegov pristup je uravnotežen, obrazovan i stilski dotjeran, s naglaskom na duhovnu dimenziju literature.

Knjiga je važan dokument književne kritike međuratnog razdoblja i svjedočanstvo o književnim strujanjima 1920-ih godina. Danas se cijeni kao pregled hrvatske proze toga vremena iz perspektive katoličke inteligencije. Rijetko je antikvarno izdanje koje pruža dobar uvid u tadašnje književne rasprave i vrijednosne kriterije.