Liberalni nacionalizam

Kako smo ulazili u posljednju četvrt dvadesetog stoljeća, naveliko se širila pretpostavka da je doba nacionalizma završeno, da se nalazimo na pragu postnacionalne ere. Sada je jasno kako je ova pretpostavka bila pogrešna. Nacionalni pokreti ponovno dobivaju na popularnosti, a nacije koje su nekada izgledale asimilirane i "nestale", ponovno se pojavljuju. Estonci, Litvanci, Korzikanci i Lombardi dižu se iz dugog dremeža koji su im nametnuli komunistički režimi ili zapadnoeuropske države-nacije, i napinjući svoje mišice spremaju se marširati pod zastavom nacionalne neovisnosti. (...)

Teško da će dvadesetprvo stoljeće vidjeti nacionalizam kako nestaje. Liberali, koje su neki vidjeli kao velike pobjednike dvadesetoga stoljeća, moraju se pomiriti s nužnošću da "podijele slavu" s nacionalizmom, a vjerojatno i s vjerskim fundamentalizmom. Liberali se zato moraju zapitati znače li nacionalna uvjerenja nešto za njihov način mišljenja, za njihove vrijednosti, norme i načine ponašanja, za njihove pojmove o socijelnoj pravdi i za čitav spektar praktičnih politika koje podržavaju. Drugim riječima, oni moraju ponovno promisliti o svojim uvjerenjima i politikama, uz nastojanje da ih prilagode svijetu u kojem žive.