Sineve sulbaken

Bjørnsonove težačke priče pisane su i objavljivane tijekom dugog razdoblja i u različitim formatima, neke kratke, a neke duge. Nekoliko dužih je prvo objavljeno kao serijske publikacije prije nego što su objavljene kao knjige, dok su mnogi od kraćih bili uključeni u Bjørnsonov Smaastykker (1860).

Kada je Bjørnson prvi put objavio prikupljene seljačke priče 1872., bilo ih je 16, uključujući novonorveški prijevod Et farlig frieri . Od tada su se pojavili u nizu izdanja i reprinta. Neke su priče ipak bile čitanije i raširenije od drugih. Od dužih to se prvenstveno odnosi na Synnøve Solbakken (1857), Arne (1859) i En glad gutt (1860), dok Et farling Frieri (1856), Thrond (1857), Faderen (1859) i Orlovo gnijezdo (1859 ) ) najpoznatiji su po kratkim. Ove su seljačke priče dugo bile klasici nastavnog plana i programa u Norveškoj, Švedskoj i Danskoj. Oni su ipak imali najveći status u Norveškoj.

Bjørnsonove težačke priče vezane su izrazito za norveško poljoprivredno okruženju, gdje farmeri figuriraju kao potomci herojskih saga o junacima iz prošlosti. Povezanost sa sagom u Bjørnsonovim seljačkim pričama očituje se i stilski s povučenim pripovjedačem i tehnikom scenskog pripovijedanja. Osim toga, priče posuđuju značajke iz narodne poezije - dijelom kroz ugrađene rime , pravila i pjesme, ali i u oponašanju tradicije usmenog pripovijedanja. Na primjer, lingvisti su dokumentirali kako je jezik u Bjørnsonovim seljačkim pričama ukorijenjen u suvremenom živom norveškom dijalektu, dok su književni znanstvenici pokazali kako priče ispunjavaju temeljna načela narodnog pripovijedanja. Ali iako se izraz "pripovijest" u osnovi poigrava usmenom tradicijom, žanr je ipak jasno napisan, osobito kroz vanjski dizajn tzv. obrazovnog romana. Kao i u obrazovnom romanu, i Bjørnsonove seljačke priče najčešće govore o prijelazu mladih ljudi iz djetinjstva i mladosti u odraslu dob.

Važan povijesni razlog zašto su Bjørnsonove seljačke priče bile toliko popularne u Norveškoj, prema književnom istraživaču Sigurdu Aarnesu, jest to što je norveški nacionalni identitet dugo bio usko povezan sa seljačkom kulturom i statusom norveškog seljaka kao slobodnog, za razliku od prakse kmetstva u drugim europskim zemljama . To je dovelo do tendencije da se seljačke priče čitaju kao izraz jednostavnog nacionalnog romantizma, što one u određenoj mjeri i jesu bile.

Bjørnsonove seljačke priče ipak predstavljaju raskid s romantičnim seljačkim zanosom iz prethodnih seljačkih novela. I dok se opisi norveških farmera Henrika Steffensa doimaju idealizirano, kao čista idila, Bjørnsonov prikaz odražava i suvremenu sliku seljaštva kao nekultivirane gomile sklone i pijanstvu, nasilju i nemoralu, što je aktualizirao i norveški sociolog Eilert Sundt.